Skladatelj, kantautor, akademski glazbenik Bruno Krajcar (Pula,1972.) u svojoj je 20. godini,1992. godine objavio svoj prvi kantautorski album "Živimo ljubav ". Bio je to, preciznije, maksi singl s četiri pjesme, objavljen tada za izdavačku kuću Adam Records.
Tim povodom ovaj je osebujan i plodan istarski glazbenik danas u Kinu Valli, predstavio programom "Moje pjesme, moj film". Tom je prilikom publici prikazano njegovih 12 od ukupno 25 videospotova snimljenih u dosadašnjoj karijeri.
- Svaki videospot gledam kao film kojim gledatelju olakšavam doživljaj pojedine moje pjesme, kaže Bruno u uvodu našeg razgovora.
- Vaš debitantski album objavljen je prije četvrt stoljeća, u ratnoj 1992. godini. Je li Vam u sjećanju ostala neka skladba?
- Taj maxi singl dobio je naslov po istoimenoj pjesmi "Živimo ljubav", koja je u to ratno vrijeme nastala kao vapaj za mirom. Nastala je na škalinima moje osnovne škole Vidikovac 1991. godine. Tada sam imao 19 godina. Tamo, inače, u Nazorovoj živim cijeli svoj život.
- To znači da ste u blizini nogometnog stadiona i ambulante proveli djetinjstvo.
- Živim na vrhu Nazorove, a to spada pod Vidikovac, ali na strani koja gleda na grad. U sjećanju su mi svi ljudi s kojima sam rastao, igrao nogomet. Bio sam polušpica/vezni. Kao klinac sam navijao za Hajduk, a kasnije naravno za Istru. Idem i sad na Istru, ali ne redovito. A kad ne idem, čujem u stanu uživo kad padne gol ili kad netko fula 100-postotnu priliku.
- Tata vam je iz Žminja, mama iz Labina. Kako ste doma pričali?
- Puležanski talijanski, a za odlazaka kod none i noneta upijao sam labinjonski i žminjski.
- To su 'jezici' za sebe?
- Vrlo su različiti, dijalektalne suprotnosti.
- Kako ste se odlučili za klavir? Znamo da ste se prvo izražavali na gitari i bubnjevima, koje su svirali Vaša starija braća Klaudio i Edi.
- U našem stanu nalazio se i pianino, a nitko u obitelji nije imao formalno klavirsko obrazovanje, osim sestrične Elde koja je tada, kad sam kretao u prvi razred osnovne glazbene škole "I.M. Ronjgov", upravo završavala akademiju. Prve pjesme koje sam počeo skladati nastale su na gitari. S deset, 11 godina, sa susjedima, braćom Parlov (pokojnim Vilijem, kasnije izvanrednom bubnjaru i gitaristom Mirkom), kad bi probe benda moje braće završile, uletjeli bi nas trojica. Bubanj, gitara i klavir. Ja sam svirao bas na klaviru. Zvali smo se Blitz Bend. I sukladno nazivu, nismo dugo trajali (smijeh). A u prvim pokušajima na gitari pjevao sam "na-na-na", bez tekstova, pa sam polako, na nagovor i ohrabrivanje braće, počeo pisati tekstove na stvorene melodije. Prije prve klavirske skladbe za mamu, napisao sam rock and roll pjesmu s tekstom pod naslovom "Sandra".
- Prva ljubav?
- Simpatija iz škole. Za tu je pjesmu interesantno to što su me prije desetak godina s Hrvatskog dječjeg festivala iz New Yorka zvali i pitali imam li koju dječju pjesmu. Sjetio sam se "Sandre", snimio demo snimak i poslao im ga.
- Otkad skladate?
- Od osme godine, od prvih akorda na gitari. U počecima sam skladao pod utjecajem The Beatlesa. Kao klinac sam učio bubnjeve slušajući Beatlese, svirao sam s Ringo Starom, tako sam vježbao. A istarskom etno glazbom zarazio me pokojni Renato Pernić. U prvom razredu srednje glazbene škole posebno mi se sviđalo svirati na klaviru skladbu Ivana Matetića Ronjgova "Tičji pir". Tu mi je već bila zanimljiva istarska ljestvica. Počeo sam od rock and rolla, a zatim sam u srednjoj školi prešao više na jazz, intenzivno slušajući Oscara Petersona, Errolla Garnera, Raya Charlesa, Steviea Wondera...
- Tko je utjecao na konačni izbor klavira?
- Braća su mi sugerirala da pređem na klavir, jer da mi je to temeljni instrument kojim ću lako naučiti svirati druge instrumente. Na klaviru pod prstima možeš osjetiti cijeli orkestar u malom, harmonije… Kasnije sam išao korak dalje, zaljubivši se u orgulje, koja sam diplomirao na akademiji u Ljubljani 1995. Orgulje su kraljica svih instrumenata.
- Zašto?
- Orgulje su dobile taj epitet jer se putem različitih registara može dobiti bogatstvo orkestra.
- Kako je zvučala prva klavirska skladba za majku?
- Skladao sam je s deset godina i posvetio mojoj majci Nini, za njen tadašnji 47. rođendan. Bila je to klavirska instrumentalna skladba, bez teksta, u klasičnoj formi "A-B-A". Skladao sam je tada pod utjecajem klasičnih kompozitora Mozarta i Beethovena.
- Posebno ste u karijeri nagrađeni za albume nadahnute istarskom glazbenom baštinom. Za posljednji album "Istraditional" dobili ste Porina za najbolji album etno glazbe.
- Tu sam nagradu dobio i za album "Mate Balota" iz 2008. godine. "Istraditional" je svojevrsni hommage originalnom istarskom dvopjevu. Kanat na tanko i debelo skladatelju nudi veliki izazov povratka u daleku prošlost, u korijene koje ja vidim kao istarski blues, a s pogledom današnjim naočalama na suvremenu produkciju i sve današnje mogućnosti world musica.
- Na čemu trenutno radite?
- Dosta se novih pjesama dogodilo unazad dvije godine, od objave posljednjeg albuma. Povremeno ulazim u studio, koliko mi vrijeme dozvoljava i snimam pjesme. Jednu od tih novih predstavit ću na predstojećem Zagrebačkom festivalu za dva mjeseca. Kao skladatelj sam već nastupao na Zagrebačkom festivalu nekoliko navrata, a ovo će mi biti prvi nastup kao kantautor.
Radio Pula je kulturna institucija
Samostalno kao kantautor, Bruno Krajcar dosad je objavio deset nosača zvuka: "Živimo ljubav" 1992., "Šperanca" 1996., "Istra" 2004., "Blagoslov" 2006., "Mate Balota" 2008. i "Istrael" 2011., "Oči srca" 2012. i "Live in Pula - Retrospektiva 1982.-2012." 2012., "Istra" 2014. te "Istraditional" 2015. godine. Već dvadesetak godina radi i kao glazbeni urednik, radijski voditelj i novinar Radio Pule (sad i njen glavni urednik), zatim kao producent, etnomuzikolog, studijski glazbenik i multiinstrumentalist.
- Godinu i pol dana obnašate funkciju glavnog urednika Radio Pule. Kako taj posao mirite s glazbom?
- Ta mi funkcija oduzima dosta vremena. Radio je i glazba, no odgovornost prema tom radiju traje od 1991., kada sam počeo raditi na tom radiju. Na Radio Pulu nikad nisam gledao samo kao radio, već kao kulturnu instituciju koja je doprinijela da se mnogo toga glazbenog istarskog naslijeđa očuva, popularizira i zabilježi na trajnim nosačima zvuka. (Zoran ANGELESKI)