Neki dan sam nakon puno vremena imala slobodno poslijepodne. Moš' misliti - čitavo poslijepodne. Toliko sam se tome radovala, a onda, nešto čemu se ni u snu ne bih nadala - vrzmala sam se po kući i stalno gledala što bih trebala napraviti, jednostavno se nisam znala, kao da sam se odvikla, odmoriti, posvetiti sebi, uzeti novine ili knjigu, napuniti kadu... Uhvatilo me čak i neko grizodušje što ništa ne radim.
Razumijete li što hoću reći? Skoro da mi je bilo žao što nisam na poslu ili moram nekamo voziti mamu ili čuvati unuku. Ili bar "odraditi" neki obavezni šoping. Jesam li se možda pogubila, događa li se to i drugima? Sjetih se kolegice koja je na poslu jednostavno pukla i onda provela dva tjedna na godišnjem odmoru - kući u pidžami. Na posao se vratila kao nova.
Živimo u nekom čudnom vremenu u kojemu je neosporno obilježje života i rada ljudi praćeno jurnjavom, prevelikom dinamikom i stresom. Riječ odmor doslovno smo zaboravili. A zaboravili smo i kako je to biti sam sa sobom. Zanemarili smo i svoju potrebu za slobodom u kreiranju vlastitih života. Zapadna civilizacija obilježena je utrkom za materijalnim dobrima, orijentiranošću na rad, pri čemu su ljudi izgubili sebe.
Većina ljudi funkcionira na način da neprestano, u mislima i na djelu, vrti rečenicu - moram ovo, moram ono. Iskreno se čudimo rijetkim osobama u svom okruženju za koje možemo zaključiti da dobro i kvalitetno organiziraju svoje vrijeme, odnosno da uvijek pronalaze makar malo vremena za sebe. Potajno im se divimo i pitamo se: kako im to uopće uspijeva? No, moramo li doista baš uvijek žuriti? Tko kaže da moramo učiniti ovo ili ono? Nismo li mi oni koji krojimo vlastiti život i tempo u najvećoj mjeri?
- Osim što puno rade, ljudi zapadne civilizacije robuju očekivanjima i vrednovanju okoline. Neprestano traje utrka za egzistencijom, uspoređivanje s idolima iz svijeta biznisa, filma… Ljudi se opterećuju vrednovanjem sebe i drugih kroz materijalne vrijednosti i uspjehe. U ovakvoj životnoj dinamici prečesto izostaje odmor. A kada bismo ga i isplanirali, onda ga ometaju, ako ništa, telefoni i mailovi. U kratkim pauzama od punog intenziteta posla ne možemo se odmoriti. Pitamo se zašto? Najčešće zato što nemamo rutinu/ritual odmaranja, tvrdi porečka psihologinja Nataša Basanić Čuš.
- Jedno slobodno popodne nakon tjedana intenzivnog ritma može predstavljati problem. Tek tada ne znamo što ćemo sa sobom. Uglavnom zato jer nemamo naviku brinuti o sebi, puno vremena trošimo na posao, nastojimo se prilagođavati drugima i tada zaboravimo raditi za sebe! Svoje potrebe uredno spremamo "pod tepih" i one nikako, jedva ili vrlo teško dolaze na red! Dobro je zato neprestano planirati vrijeme za odmor i aktivnosti koje nam vraćaju snagu, koje nas vesele i ispunjavaju kroz čitav život.
Dobro je imati i više takvih aktivnosti na repertoaru da bismo ih, ovisno o situaciji, mogli realizirati u kratkim pauzama. Važno je imati kontinuitet u bavljenju, za nas, važnim aktivnostima koje nas vesele i osnažuju te imati vlastite prioritete. To može biti fizička aktivnost, čitanje knjige, pjevanje u zboru, igranje s djecom, kupanje u kadi, odlazak u bazen, saunu ili fitness, razgovor s prijateljem/icom…, savjetuje Basanić Čuš. (V. MEDVEDEC)
VIŠE ČITAJTE U TISKANOM IZDANJU