Mocenni: Od pulskog filmskog festivala do Milana

Gualtiero Mocenni (D. ŠTIFANIĆ)
Gualtiero Mocenni (D. ŠTIFANIĆ)

Slikar i kipar Gualtiero Mocenni rođeni je Puljanin (Puležan), a najveći dio života proveo je u Milanu, no jedan je od rijetkih koji te veze nikada nije prekidao već ih je na obje strane gradio kroz svoje opuse i neraskidiva prijateljstva. U svom je rodnom gradu započeo i prve slikarske korake, a na neki se način taj put isprepliće i s najznačajnijim pulskim kulturnim brendom - filmskim festivalom. Naime, današnje kino Valli, ili ondašnje kino Zagreb, bilo je prvo Gualtierovo radno mjesto, ono koje mu je nakon niza spleta okolnosti ponudio osnivač pulskog filmskog festivala Marijan Rotar. Evo kako je to izgledalo te prve, 1954. godine.

- Toga ljeta bio sam samo među onim prvim gledateljima koje je već godinu ranije, 1953. osvojila prva revija filmova. Iduće sam, 1955., maturirao i odlučio provesti fantastično ljeto. Krenuo sam na kupanje, uz kazalište gore prema Monte Zaru. Na mjestu gdje je sada mala dvorana INK-a, bila je samo rupa. Vidim da dvije osobe namještaju neke slike, velike panoe 200 puta 400 centimetra. Zagledao sam se, a to je primijetio jedan od njih, Vladimir Udatny, i pita me: Sigurno i ti slikaš? Udatny je između ostalog autor one velike slike, freske koja se nalazila u ljekarni na Giardinima i za koju su mi rekli da je još na tom zidu, ali da je pokrivena, spašena u zadnji čas u vrijeme obnove ljekarne i da je sada zaštićena ispod gipsanih ploča. Šteta.

- Drugi sam im dan donio nekakve akvarele, gvaševe i jedno ulje. Udatny je rekao: Vidi ti njega!, i odmah me zapitao bih li htio raditi s njima. Ne znam može li se ičim mjeriti sreću, ali sam siguran da je u tom momentu moja sreća bila sve do neba. Odmah su mi dodijelili prva dva panoa i počeo sam raditi, a Berislav mi je rekao: Kako ćeš raditi, tako ćemo te platiti. Naravno, tko je uopće mislio na plaću. Sama činjenica da si na tom mjestu, sa slikarima koji crtaju ono što građani po gradu gledaju već ti je velika plaća.

- Prvi veliki pano bio je za film "Djevojka i hrast" Kreše Golika, u kome su igrali Ljuba Tadić i Goranka Vrus, koja je u to vrijeme još na akademiji studirala slikarstvo i na kraju postala slikarica koju svi znamo i kao suprugu Eda Murtića. Kad su plakati bili gotovi i postavljeni na vanjskim stubama Arene, Udatny i Deželić su me pozvali, pružili mi kuvertu i rekli: Idi u Italiju i bavi se slikarstvom. To je tvoj put!. Kasnije sam to i učinio.

- U kuverti je bilo 80.000 tadašnjih dinara, ogromna svota za ono vrijeme. Iste večeri sam završio u Scaletti na fešti. Cijelo ljeto sam se kupao i na kraju sam si našao posao u Uljaniku. Niti mjesec dana nisam bio tamo kad sam sreo Marijana Rotara i pitao me što radim. Na moj odgovor da sam u Uljaniku, rekao mi je: Ostavi sve i dođi sutra k meni u ured.

- Mislim da je taj susret bio odlučan za mnoge kasnije događaje. Rotar mi je rekao da će me zaposliti za stalno, da ću raditi velike plakate za sljedeći, treći festival, a u međuvremenu da će mi urediti radionicu gdje ću raditi plakate za filmove koji će se projicirati u kinu Zagreb i kinu Beograd preko puta. Sigurno se Puležani sjećaju tih mojih velikih reklama koje sam radio sve do ljeta, a ostaci nekih se još vide na zgradama iza kina. Sjećam se čak i naziva nekih filmova, poput: "Mogambo", "Hobson u neprilici", "Rat svjetova", onaj prvi, i drugih. (Razgovarao Mate ĆURIĆ; snimio Dejan ŠTIFANIĆ)

VIŠE U PRILOGU ISTRA PLUS TISKANOG IZDANJA.


Podijeli: Facebook Twiter