Na prošlom Sajmu knjige predstavljen je roman "Islednik" Dragana Velikića, pisca koji je u Puli proveo djetinjstvo i mladost. Njegovo novo djelo podsjeća nas opet na urara Branka Malića i njegovu radnju preko puta zgrade tržnice koja na istom mjestu radi već 62 godine. Pisac oživljava trenutke poznanstva s urarom kojeg u romanu ne zove pravim imenom. Fikcija i zbilja u književnosti je isprepletena, ali se jasno vide konture Pule i njenih stanovnika u pedesetim, šezdesetim i kasnijim godinama.
Preživjeli krizu
Roman nas je ponukao da posjetimo ovu urarnicu u kojoj satovi tiktakaju već 62 godine, 543.120 sati ili 32.587.200 minuta. Urar Branko, danas vitalan 88-godišnjak, više ne popravlja satove. Posao je u potpunosti preuzeo njegov sin Žarko Malić, koji je odmah nakon srednje škole počeo raditi s ocem.
Obiteljska je radnja opstala sve ove godine, preživjela pošast tranzicije i krize nakon kojih više ne znaš gdje u gradu što kupiti, a kamoli popraviti. Jedan je to od rijetkih lokala na istom mjestu s istom djelatnošću. Hvatamo se za čvrstu točku u prolaznosti vremena baš u radnji čija je djelatnost popravak mehanizama koji pokazuju vrijeme.
U izlogu s mnoštvom novih satova povijesnu patinu odaje stogodišnja pokretna slika - čije elemente pomiče satni mehanizam. Pažljivom promatraču neće promaći ni fotografija istog ovog izloga i majstora Branka iz 1953. godine. U međuvremenu mnogi su obrti nestali, premda je urara začudo ostalo još pet u gradu. Prodavača satova i zlata puno je više. Danas se malo što popravlja, od odjeće pa do kućanskih aparata. Sve je podešeno da se pokvari i baci što prije kako bi se kupilo novo.
- Nekad je ovo bio solidan posao s lijepom zaradom, priča sin Žarko.
Otac je mogao kupiti nekretnine, ali nije smio jer su privatnici bili gotovo pa državni neprijatelji. Danas, u vrijeme kada su jeftini satovi potrošna roba, sasvim je druga priča. Obrtnika je sve manje. Nakon što je Žarko preuzeo od oca radnju promijenio je naziv u Big Ben i proširio djelatnost na prodaju satova, izradu ključeva i graviranje. U svakodnevnom radu pomaže mu supruga Marina. Žarko i Marina kažu da se još uvijek donose satovi na popravak, posebice ako se radi o uspomenama ili vrjednijim primjercima. Uglavnom dolaze stariji ljudi, ali ni kod mlađih nisu mobiteli posve potisnuli satove.
- Bilo bi lijepo kada bi u gradu postojala javna ura, komentiram, a Malići se slažu rekavši da su pokušali inicirati postavljanje stupa s javnim satom na Portarati. Međutim, još nisu dobili potvrdan odgovor. Žarko nam pokazuje vrijednu obiteljsku kolekciju starih džepnih satova, lijepe ure marke Schaffansen, IVC i druge.
Kolekcija džepnih ura
- Ranije sam skupljao satove, sada skupljam samo eure, kaže vrckavo Žarko, uvijek spreman za šalu.
Prodaje on i nove džepne ure, kaže. Upravo je toga dana sat s ugraviranom posvetom prodao kupcu koji ga je namijenio ocu za Božić. Ure očito i danas privlače kupce svojom elegancijom i neprolaznom vrijednošću. Koliko će dugo opstati i odoljeti vremenu i njihovi čuvari, ovisi i o gradu i državi i njihovom odnosu prema obrtnicima.
Titov urar još uvijek svira harmoniku
Gospodin Branko Malić poznat je i kao Titov urar. Naime, znali su ga pozvati u Titovu rezidenciju na Brijune da uštima sve satove, a popravljao je i Titov sat kada ga je smočio na ribolovu. Žarko Malić s ponosom pokazuje zlatni sat koji je njegov otac dobio od Tita. Slične su satove od maršala dobivali jedino generali, kaže Žarko.
Danas se Branko, kako doznajemo od sina, uglavnom bavi svojom harmonikama, onim velikim, ali i malim usnim. Posjeduje cijelu kolekciju, održava njihove fine mehanizme, a često i zasvira za prijatelje i svoju dušu. (J. ORLIĆ, snimio D. ŠTIFANIĆ)