Nesreća koja se dogodila toga petka, 5. kolovoza 1949. godine, na ulazu u željezničku stanicu Sveti Petar u Šumi, na pruzi Pazin - Pula, do današnjeg je dana obavijena najvećim velom misterija. Prema kratkom priopćenju Ministarstva unutrašnjih poslova NR Hrvatske, objavljenom u dnevnim novinama 7. kolovoza 1949., nesreća se dogodila u 9 sati i 44 minute.
"Vlak broj 702, u kojem su se vozila djeca upućena iz Zagreba i Beograda u odmaralište u Medulinu, iskočio je iz tračnica te je tom prilikom stradalo životom 14 djece iz Zagreba, dok je ranjeno što teže, što lakše 60 djece, a među njima 7 iz Beograda...". Još jedno dijete je, koliko se zna, kasnije umrlo u pulskoj bolnici, pa se u službenim kronikama katastrofalnih željezničkih nesreća u Hrvatskoj najčešće i navodi da je bilo ukupno 15 mrtvih u tom "dječjem vlaku smrti", kako su ga neki zvali.
I to je - sa službene strane - bilo sve. Međutim, tada su krenule priče koje su autoru ove kronike potvrdili i neki sudionici te tragedije. Dvojica poznatih zagrebačkih umirovljenih novinara - Rudi Aljinović i Stanko Szabo - koji su kao 12-godišnji, odnosno 10-godišnji dječaci, putovali tim vlakom, tvrde da je bilo mnogo više mrtvih. To potvrđuje i dr. Josip Orbanić iz Kanfanara, sin tadašnjeg skretničara u stanici Sv. Petar u Šumi, kao i iskaz mještanke Gracijele Zgrablich-Udovičić koja je, kao tada sedmogodišnja djevojčica, "gledala kako vojnim kamionima odvoze mrtve".
Neki drugi izvori idu čak tako daleko da tvrde da je tada u nesreći poginulo više od 100 djece, ali da je sve zataškano. Objašnjava se to činjenicom da je većina djece bila ratna siročad za koju se, osim države, nitko drugi nije zanimao, pa je njihova smrt mogla biti lako prešućena, osobito ako je to bilo u interesu smirivanja javnosti.
Budući da nikada nisu objavljeni ni rezultati službene istrage koju je vodila savezna Udba, dugo su se pronosile razne glasine o uzrocima katastrofe. Po nekima, posrijedi je bila sabotaža s političkom osnovom (najčešće su spominjani "ibeovci", jer je to bilo vrijeme neposredno nakon rezolucije Informbiroa).
Po drugima nesreća se dogodila zbog naleta vlaka na pogrešno postavljenu skretnicu broj 3. Govorilo se i da je strojovođa vozio velikom brzinom, pa je onda iz nekog razloga počeo kočiti, što je bilo dovoljno da se vagoni "naguraju" jedan na drugi. Isto tako pričalo se i o tome da je na prugu iscurila velika količina masnog goriva, što je dovelo do proklizavanja kotača.
Uglavnom, ni jedan jedini istražni zapisnik o nesreći nije ostao u Hrvatskoj, iako su na licu mjesta bili pripadnici organa unutarnjih poslova iz Pule, Pazina i Rovinja, pa je tako priča o katastrofi poprimila još zagonetnije razmjere.
Zašto su ti zapisnici nestali i gdje se nalaze? Još u veljači 2007. godine uputio sam pismenu zamolbu tadašnjem Arhivu Srbije i Crne Gore u Beogradu, gdje se inače nalazi arhivska građa iz bivših jugoslavenskih republika, da mi se omogući uvid u zapisnike o nesreći u Svetom Petru u Šumi. Odgovoreno mi je: "Istraživanjem u arhivskoj građi Ministarstva železnica vlade FNRJ nismo pronašli traženu dokumentaciju...". (Đorđe LIČINA)
VIŠE O OVOJ TEMI ČITAJTE U PRILOGU ISTRA PLUS U TISKANOM IZDANJU