Kaže se da što su ljudi uspješniji, to su pristupačniji i srdačniji. Tako što se svakako može kazati i za svjetski poznatog talijanskog kreatora naših korijena, tvorca modne kuće Missoni, Ottavija Missonija kojeg smo zajedno sa suprugom Rositom susreli u Trstu uoči otvorenja njegove izložbe u Rijeci. Izložba naslovljena "Majstor boja" - "Il genio del colore", nakon Pule i Dubrovnika bit će otvorena, u utorak, 9. listopada u Galerij Kortil tijekom održavanja Dana talijanske kulture u organizaciji Talijanskog konzulata u Rijeci. Simpatični i susretljivi Missoni otkrio nam je djelić svog viđenja života, onoga što smatra važnim te dio svoje životne filozofije.
- U životu ste postigli sve. Veliki uspjeh u poslu, ali i u privatnom životu. Imate suprugu Rositu koja je i vaša poslovna suputnica, troje odrasle djece i unuke...
- To je velika sreća. Od samog početka smo se našli i krenuli zajedničkim putem. Što se tiče posla, organizirali smo se tako što smo si podijelili zadatke. Prije toga imao sam malu tvrtku koju smo vodili ja i moj prijatelj Giorgio Oberwerger. Oboje smo bili predsjednici tvrtke. Postavilo se pitanje tko će raditi!? Kad smo se Rossita i ja oženili, ništa se nije promijenilo. Kad smo dobili priznanje "Cavalliere del lavoro", kako sam ga ja nazvao, zahvalio sam se na tome, ali sam iskreno priznao da za to nisam samo ja zaslužan, već da je u najvećoj mjeri zaslužna moja supruga Rosita koja je natjerala Missonija da radi, a to nije mala stvar.
- Vaša se izložba zove "Majstor boja" - "Il genio del colore". To je titula koju ste dobili od slikara Balla, vašeg prijatelja. Kako je započelo to vaše prijateljstvo?
- Volio se odijevati u Missoniju. Kako sam znao za to jer smo imali zajedničke prijatelje, jedne sam mu godine odlučio pokloniti nešto iz naše kolekcije. Posjetili smo ga. Tom prilikom svojim me gostima predstavio s puno poštovanja nazvavši me - maestro. Premda su me i drugi tako nazivali, ali više iz sprdnje... No, on je tom naslovu dao pravu vrijednost. Rekao je: "Znate, ja sam malo nagluh, ali boje jako dobro vidim". Napisao je predivne rečenice o mom radu. Kako sam mu poklonio pulover, on je meni poklonio dvije svoje slike. A kad su počeli raditi katalog za izložbu, rekao sam im da tekst bude i pomalo ironičan. Ne treba sve shvaćati ozbiljno.
- Vi ste na neki način poznati po tome što ne shvaćate sve ozbiljno, odnosno da je to dio vaše životne filozofije.
- Ovisi. Život treba živjeti s pomalo ironičnim stavom. To nije uvijek moguće, ali treba se truditi. Nije jednostavno, recimo, prebroditi neku tragediju. Nismo svi isti. Nekima ironija paše, drugima ne. Osobno smatram da svijet, život ne treba shvaćati previše ozbiljno. Nisam ja to prvi rekao, već neki filozof. No, hajde to kažite recimo rudarima koji su po cijele dane u tunelima ispod zemlje... Svijet ne shvaćam previše ozbiljno, a to je i stvar karaktera. Nije da život nije ozbiljna stvar, zapravo vrlo je ozbiljan u svojoj biti, ali upravo zbog toga ne treba ga shvaćati ozbiljno, jer ima stvari koje i bole, a malo ironije može pomoći.
- Koga volite od umjetnika?
- To je vrlo bogato područje. U Italiji ima jako puno dobrih umjetnika. Volim Mazaccia, Piera della Francesca i Caravaggia. Ne želim nikoga uvrijediti od umjetnika, ali to su moji favoriti. S Rafaelom, kojeg također volim, prvi put sam se susreo u Zadru, a kad sam posjetio Vatikan posebno sam uživao u njegovim djelima. Uvijek se pitam i ljude oko sebe, kad komentiramo likovna djela na nekoj izložbi - bih li ja ili taj netko volio imati tu neku sliku kod kuće, da visi na zidu i da je svakodnevno gledam. Ima djela koja ne bih volio da vise na mojim zidovima, niti da mi ih poklone ili daju zabadave. Uvijek se povodim za tim, da ako bih volio tu sliku imati kod kuće, da mi nešto onda i vrijedi jer mi se sviđa. To je moj način ocjenjivanja likovnosti. (Sandy URAN BRNČIĆ; snimio Vedran KARUZA)
CIJELI RAZGOVOR U TISKANOM IZDANJU.