Priče u zbirci "Mišomor za rođake" Radenka Vadanjela (Fraktura, Zagreb, 2013.) govore o starosti, bolesti, neimaštini, ali i o ljubomori, zavisti, pohlepi. Govore o usamljenosti, bespomoćnosti, razočaranju, ali govore i o dominaciji, emancipaciji i lojalnosti.
Priče su to koje suprotstavljaju intimu doma, obitelji te zdravstvenog i psihičkog stanja njenih članova, s "javnošću" nazočnom kroz nužne ali neželjene svjedoke, poput susjeda, odvjetnika, aktivista humanitarnih organizacija.
U takvim korelacijama dramatsku funkciju poprimaju i urođene ili naučene karakterne sklonosti likova, njihove sklonosti laganju ali i naturalistički pretjeranoj iskrenosti, prikrivanju, manipulaciji, upotrebi svakog verbalnog sredstva da bi se došlo do materijalnog cilja kojeg tražitelji ili molitelji nisu u moći sami ostvariti.
Mirno, staloženo, introspektivno, polagano i slojevito pripovijedanje, te komorna atmosfera i minimalistička režija ovih priča pruža nam kao čitateljima tek natruhe fabularne dinamike, ali nas zato daruje maksimumom psihološke napetosti.
Iako su u većini priča kao dramaturške opreke postavljena socijalna i iz njih proizlazeća motivacijska stanja likova, već nakon prvih rečenica shvaćamo da su stvarni dramaturški okidači njihova trenutačna psihološka stanja. (Davor ŠIŠOVIĆ)
OPŠIRNIJE U TISKANOM IZDANJU