Kultna slovenska grupa Pankrti, jedna od prvih punk grupa u istočnoj Europi i jedna od najutjecajnijih skupina jugoslavenskog novog vala, ove godine obilježava 40 godina djelovanja. Nakon povratničke turneje 2007. godine, kada su proslavili 30 godina benda, Pankrti ponovno nastupaju. U Puli sviraju ovog petka u klubu Uljanik na festivalu Viva La Pola, zajedno s riječkim Grčom te pulskim bendovima The BlackBellis, Saša 21 i Ovrha, a uoči tog nastupa razgovarali s frontmenom Pankrta Peterom Perom Lovšinom.
- Zašto smatrate da bi se trebalo obilježavati 40 godina punka? Koja je njegova težina danas? Koliko danas egzistira kao svjetonazor? Ima li ikakvog revolucionarnog naboja?
- Iskreno, ne znam bi li mi išta obilježavali da ne dobivamo ponude za koncerte. Možda bi se našli na nekom piću, i to bi bilo to. No, ipak, čini se da postoji širi interes za punkom, odnosno Pankrtima. Održali smo prošlog mjeseca koncert u Zagrebu i vidim da ima dosta ljudi kojima ipak znači pojedina poruka u pjesmi, a koja se i danas čini aktualnom. Društvo danas izgleda formalno slobodnije; postoji parlament, no u principu vidi se da se puno toga u realnosti nije promijenilo. "Nč se ne premakne" ('Ništa se ne mijenja'), glasila je naša turneja prije deset godina, a ova nam se aktualna zove "Gospodje, jest vam ne verjamem".
- Nekad "tovariši"…
- Sad su gospoda. Obzirom na to da se sva politika svodi samo na brigu o osobnom interesu političara, a prije svega na interes kapitala, ljudi nekako osjećaju da je nekad postojala snaga koja je nešto čak i mijenjala. Društvo se prije 50 godina mijenjalo. Sad izgleda da ima svega, a u biti je vrlo monotono.
- Kao i Ljubljana 1977. godine?
- Da (smijeh). Ljudi iz rock and rola i punka, a to je i moje osobno mišljenje, smatraju da nakon više od 25 godina parlamentarizma nemaš koga izabrati, nemaš pravi izbor. Na političkoj sceni vlada sivilo, opet je, kao i nekad, dolgcajt (dosada). Sve je nekako sivo, sve se mućka, s time da je nekad u pitanju ipak bila ipak, po meni, bolja socijalistička ideja. A sada je u igri samo mlaćenje para.
- Zbog provokativnih, kritičkih tekstova, Pankrte su znali svrstavati u politički bend, što ste vi uvijek negirali.
- Ni tada ni sada, nikad nismo išli u nikakvu političku kampanju. Nismo se udružili s nikakvom političkom strujom. Osim interesa jednog menadžera, i možda publike, jer vidim da prodaja ulaznica super ide za ljubljanski koncert u Stožicama, iza nas ne stoji apsolutno nitko. Nemamo nikakvih dodirnih točaka ni s Ministarstvom kulture, ni s bilo kojom institucijom slovenske države, kao što prije nismo imali nikakvih suradnji s institucijama jugoslavenske države.
- Provocirali ste vlasti.
- To radimo i danas, s time što nam je to danas lakše. Nije to zasluga naših tekstova, nego je to u principu neuspjeh akcije jedne države. Doduše to su mlade države pa se još svašta može uraditi. No, nekako je cijeli svijet otišao u drugom smjeru u odnosu na naša očekivanja. Nitko nije očekivao recimo 1992. da će svijet ići u ovom smjeru. Iako malo karikiram, mislim da smo se, umjesto u 60-e godine, vratili u 30-e godine prošlog stoljeća, a znamo što je uslijedilo nakon tog razdoblja. Nije to samo krivnja nas i država nastalih poslije Jugoslavije. Mislim da smo planetarno zalutali. Mi smo mislili da je bunt punka puno toga odradio, i u svijetu i kod nas. Nešto i jest uradio, ali toliko opet nije. Kapitalizam je već bio pripremljen da proguta dobre stvari punka, probavi ih i izbaci ono što je prihvatljivije i manje subverzivno. Rock'n'roll je od 50-ih naovamo bio buntovan, a 80-e godine su izgledale da sve ide u pravom smjeru. Posljednjih deset godina u širem smislu ostavljaju dojam da se vraćamo puno nazad. Imamo s jedne strane kompjuterizaciju, no u pitanju međusobnih odnosa, pravde, solidarnosti, ljudskih prava i toga da što više ljudi ima što više od života, stvarnost je takva da jedan posto ljudi ima 99 posto svjetskih para, a ispada da se svi ostali borimo za ovaj preostali jedan posto. Previše ljudi preslabo živi.
- Koliko su novi val i punk bili otoci, manjine, nikad dovoljno jaki da promjene stvar? Ili je prevelik zahtjev to očekivati od glazbe?
- Neki filozof ili pisac može utjecati na šire mase, no glazba je još uvijek najpopularnija i preko glazbe se još uvijek može nešto napraviti. To što su na inauguraciju Donalda Trumpa odbili doći Rolling Stonesi, Bruce Sprengsteen, Madonna, Lady Gaga za mene je pozitivan znak da u muzici ipak ima solidarnosti, pozitivnih poruka. Možda toga jedino i ima u muzici. Ne vidim ni jednog svjetskog političara, osim možda nekad Mandele, koji bi bio jednu desetinu aktualan kao što je to još uvijek Bob Marley.
- Kako pamtite prvi nastup Pankrta 18. listopada 1977. u gimnaziji Moste? Tada ste mislili da će to biti vaš zadnji koncert.
- Da, da. Mi smo bili svjesni da je to što radimo provokacija i da je to 'društveno neprihvatljivo'. Odsvirali smo "Lepi in prazni", "Anarhist", "Upor, upor" i još neke punk obrade… Vrlo brzo smo dobili poklonike u studentskom establišmentu. Uhvatili smo politiku na lijevoj nozi, a tada su počinjale i promjene u kulturi, a vrlo brzo pojavili su se novi bendovi. Nije bilo lako sve to odjednom zabraniti.
- Koliko je za vaš zvuk i poetiku bilo presudno što je suosnivač Pankrta Gregor Tomc otišao na počecima benda u Englesku po nove ploče?
- Moje prve pjesme tada su bile u ludističkom, akustičnom smjeru, Woody Guthrie ili akustični Chuck Berry, i kad smo u nekim stranim novinama pročitali da je punk bezvezna muzika koja samo grmi, odmah smo shvatili da bi to mogao biti naš zvuk. Pistolsi, Clash, Dead Boys, Ramonesi; odmah mi je bilo jasno da su to nove himne rock and rolla.
- Unatoč većim komercijalnim uspjesima naknadnih izdanja najznačajniji vam je album svakako debitantski album "Dolgcajt" iz 1980. godine.
- "Dolgcajt" je nesumnjivo najznačajniji naš album. Prvi album je ipak prvi album. Drugi album "Državni ljubimci" možda je najpolitičniji; tamo je i pjesma "Za železno zaveso", a najveći smo komercijalni efekt postigli s trećim albumom "Rdeči album", na kojem se nalazi "Bandiera rossa". U Sloveniji smo najviše prodali četvrti album "Pesmi sprave", na kojem su pjesme "Osmi dan", "Zvečer u mestu", "Umazane igre". Rado sviramo i pjesme s posljednjeg albuma "Sexpok" (1987.), na kojem su "Zadnja ljubezenska pesem" i "Adijo Ljubljana", kojima smo pokušali još nešto drugo izvaditi iz sebe. Sad smo napravili i novi singl "To ni več Slovenija".
- I nju ćete izvesti u Puli, uz presjek cijele karijere?
- Da, svakako.
- Ne manjka vam stvaralačke energije. Ovog ste proljeća izdali deseti solo album "Območje medveda" (Područje medvjeda). Zašto taj naziv?
- Meni je uvijek bliska fikcija budućnosti; volio sam znanstvenu fantastiku. I ovo je blaga fikcija, gdje može odlutati ova naša stvarnost. "Območje medveda" vidim kao sinonim za područje na kojem živimo, a koje nema više pravih atributa države. Samostalnost je već sada pomalo iluzija u ovom društvu u kojem tajnik jedne multinacionalne tvrtke ima puno više moći nego predsjednici pola svjetskih država. Nacionalizmi su samo igrice za ljude, a svijet furaju najveće firme. (Zoran ANGELESKI)