Boris Magaš, međunarodno prepoznat arhitekt koji je Hrvatskoj dao niz simbola - među kojima splitski Poljud, šibenski Solaris i krčko Haludovo - nije se u svom opusu kreativno istrošio na rutinskim realizacijama, nego je svaki njegov izvedeni projekt danas vrednovan kao antologijski doprinos hrvatskoj arhitekturi. U ovoj ocjeni usuglasili su se u Hrvatskom muzeju arhitekture predstavljači Magaševe posthumno objavljene knjige "Misli o arhitekturi", koja okuplja autorovih četrdeset tekstova objavljivanih od 1969. do 2013. godine u uglednim zapadnim časopisima (Detail, Progressive Architecture, Bauwelt, The Architect"s Journal, L"architecture d"aujourdhui itd), a uredniku Alenu Žuniću u odabiru i pripremi priloga pomogla je autorova supruga Olga Magaš, koja je za objavu ustupila niz Magaševih fotografija iz svih faza razvoja njegove plodne karijere.
Znanstveno i emotivno
Raspon tema obuhvaćenih ovom knjigom odražava raspon Magaševih interesa. Da bi ih opisao, Žunić koristi sintagmu "od teorije do gradilišta". I zbilja, Magaš analizira vlastite radove, vrlo konkretno opisujući njihovu svrhu, izgled i kontekst; no, na apstraktnijoj razini, piše i o identitetu hrvatskog prostora, o podrijetlu arhitekture, o arhitekturi 20. stoljeća. Netipično je za stručne tekstove iz ovog područja da budu lirični, emotivni - a upravo je to obilježje jednog dijela Magaševih radova; na primjer, u tekstu "Moja sjećanja na prvu mušku" u maniri moćne književne autobiografije evocira sjećanja na drugove iz prve muške realne gimnazije koju je pohađao krajem četrdesetih. Tekst prati i fotografija iz obiteljskog albuma, na kojoj Magaš pozira s kolegama posljednjeg dana nastave školske godine 1948/49.
Povremenu liričnost Magaševa pisanja osobito cijeni Željka Čorak, koja o ovom naslovu govori kao o knjizi intelektualca s dušom - u kojoj se otkriva i duša jednog vremena.
Važno i vječno štivo
- Savršeno štedljiva preciznost, iznenađujuća iskrenost i hrabrost da se kritički postavi prema baštinjenim vrijednostima i stavovima, to su glavne odlike ovih tekstova, koji novu snagu dobivaju kad se čitaju jedan za drugim, u nizu - istaknula je Čorak, koja kao ključni dokaz Magaševe genijalnosti spominje Haludovo i žali zbog nezainteresiranosti države da se primjerci arhitekture tog
tipa očuvaju i cijene.
- Ova se knjiga čita na poseban način; na kojem god mjestu da je otvorite dočekat će vas štivo koje je važno i vječno. Ovo je herojsko djelo - rekao je profesor Boris Koružnjak, zaključivši da će ono biti osobito dragocjeno studentima arhitekture.
Koružnjak je govorio i o pažnji koju je Magaš posvećivao okolišu, vjerujući da građevina prije svega pripada ljudima. Ovo oprimjeruje i tekst o Poljudu, u kojemu je zapisao: "Prostor oko stadiona ne smije biti mrtvo tkivo grada. Zeleni prostor mora postati šetalište građana, mjesto sastanka, života u trenucima relaksacije. U svom pejzažnom tretmanu mora pulsirati žagorom djece i
ćaskanjem odraslih". (Maja HRGOVIĆ)