Vlada je u četvrtak prihvatila prijedlog zakona o stečaju potrošača, kojim prezaduženim građanima želi omogućiti novi financijski početak, no ministar pravosuđa Orsat Miljenić upozorava i da se ne radi o čarobnom štapiću, već teškom postupku i za dužnike i za vjerovnike.
Osobni stečaj mogli bi zatražiti svi insolventni potrošači pri čemu bi se smatralo da je netko insolventan ako najmanje tri uzastopna mjeseca ne može ispuniti jednu ili više dospjelih novčanih obveza, u ukupnom iznosu većem od 30 tisuća kuna.
Uz građane, osobni bi bankrot mogli zatražiti i obrtnici, iako se na njih u pravilu odnosi Zakon o stečaju. No, izlaz u osobnom bankrotu u određenim bi slučajevima mogli potražiti i obrtnici i to oni s manje od 20 vjerovnika, obvezama iz samostalne djelatnosti manjima od 100 tisuća kuna, bez financijskih obveza prema radnicima i nad kojim nije pokretnut predstečajni ili stečajni postupak.
Ministar pravosuđa Orsat Miljenića kaže kako je riječ o novom institutu koji Hrvatska do sada nije imala, a ima ga većina članica EU-a.
Dužnicima, prema njegovim riječima, osobni stečaj nudi priliku za novi financijski početak, nađu li se u situaciji da više ne mogu vraćati dugove, a vjerovnicima daje mogućnost naplate dijela duga.
Riječ je o pokušaju stvaranja ravnoteže između dužnika koji su preuzeli obveze, a zbog krize ili drugih razloga ne mogu ih ispunjavati, i vjerovnika koji su često poticali građane na zaduženja, kaže Miljenić.
Međutim, upozorava i da osobni bankrot »nije čarobni štapić« i dodaje da dugovi nikom neće biti trenutno otpisani, već cijela imovina ulazi u otplatu duga. Po završetku tog postupka dužnik kreće od nule, ali do toga se dolazi jako teško, kaže Miljanić.
»To je težak postupak i za dužnike i za vjerovnike. Nemojmo dizati lažna očekivanja, ovo nije jednostavna stvar«, upozorava Miljenić.
Bitnim smatra da postupak može pokrenuti samo dužnik. Ne može vas u osobni bankrot 'otjerati' vjerovnik, građanin odlučuje hoće li ići ili ne u taj postupak. Vjerovnik ni na koji način ne mogu prisiliti dužnika na ulazak u osobni bankrot, osim uz pristanak dužnika, objašnjava.
Premijer Zoran Milanović kaže da je zakon o osobnom stečaju civilizirani iskorak prema dogovoru kako bi se, koliko je god moguće, izbjegao sud i troškovi koje on donosi.
Što se tiče same procedure, stečaj potrošača zamišljen je kao krajnja mjera kojoj prethodi nekoliko koraka.
Tako bi dužnik najprije bio dužan pokušati sklopiti sporazum s vjerovnicima u izvansudskom postupku, pred savjetovalištem Financijske agencije (Fina). Ako to završi sporazumom, onda to ima karakter izvansudske nagodbe, objašnjava Miljenić.
Ne uspije li dogovor s vjerovnicima, postupak bi se nastavio pred nadležnim sudovima, ali sudski postupak također bi imao elemente dobrovoljnosti tijekom kojeg se potrošaču ponovno pruža prilika s vjerovnicima postići dogovor u obliku sudske nagodbe.
Ako se nagodba ne sklopi, sud bi imenovao povjerenika koji u daljnjem tijeku postupka ima ključnu ulogu u razdiobi potrošačeve imovine te predstavlja svojevrstan most između suda, potrošača i vjerovnika.
Kod dužnika koji nemaju imovinu i za koje se procjeni da se ne mogu zaposliti, dugovi se potpuno otpisuju, ali i oni prolaze provjeru od najviše pet godina. Oni koji rade, moraju za otplatu dugova davati sve osim onoga što im treba za preživljavanje, a koliko je to – odlučuje sud.
Kada je riječ o nekretninama, postoji mogućnost da se ostane u egzistencijalno bitnoj nekretnini za vrijeme trajanja postupka, a nakon toga se vidi koliko je otplaćeno i donosi odluka ide li nekretnina u prodaju.
U razdoblju provjere ponašanja potrošača, koje bi nakon proglašenja osobnog stečaja predlagao sud i koje, ovisno o imovini potrošača i njegovoj zaduženosti ne može biti kraće od jedne i duže od pet godina, potrošač bi bio dužan prijavljivati stečajnom povjereniku sve promjene vezane za svoju imovinu.
Pored toga, morao bi pokušati naći posao ako ga nema, prihvatiti sezonske poslove ako je za njih kvalificiran te prijaviti svako stjecanje nasljedstva koje ulazi u stečajnu masu.
Potrošač u osobnom stečaju ne bi smio zatajiti ni jedan iznos niti imovinu te bi bio dužan sudu i stečajnom povjereniku na njihov zahtjev davati sve obavijesti koje su od utjecaja na postupak i namirenje tražbina vjerovnika. (Hina)