Malo koji autor ima zadovoljstvo boraviti na mjestu radnje romana koji upravo piše. Zagrebačka spisateljica i prevoditeljica Milena Benini imala je tu čast: radnja njenog novog romana događa se u pazinskoj Kući za pisce, čiji je gost bila tijekom prosinca.
- Boravili ste mjesec dana u Kući za pisce u Pazinu, i to u klimatski najnepovoljnijem dijelu godine, s puno kiše, snijega, magle i hladnoće. Je li vrijeme pokvarilo očekivanja?
- Ne, baš naprotiv! Ovo je bila izvrsna prilika da vidim drugo lice Pazina. Osim toga, prosinac nekako i mora biti hladan, zar ne? Možda bi bilo udobnije da sam uspjela doći u neko toplije doba godine - ovako nisam baš posebno mogla iskoristiti prekrasnu terasu Kuće za pisce - ali svejedno se isplatilo. Rekla bih čak da je ovo maglovito i hladno vrijeme zapravo bilo baš inspirativno, i pomoglo mi da pronađem zmaja koji živi na dnu Pazinske jame: jutarnje magle su, zapravo, njegov dah.
- Koliko se vaš netom objavljeni roman "Djelomična pomrčina", urbana vampirska priča smještena u današnji Zagreb, uklapa u aktualne trendove vampirske književnosti i filma?
- Ne bih rekla da se moj roman posebno uklapa u neki od trenutnih trendova. Kako ja to vidim, trenutno postoje dva glavna soja vampira: jedni su oni "pripitomljeni", izrazito romantizirani i/ili seksualizirani vampirski zavodnici kakvi se viđaju po tinejdžerskim i medijskim proizvodima, a drugi su posve neprihvatljivi vampiri-čudovišta, koji se pojavljuju u hororu.
Moji vampiri nisu ni jedno ni drugo, iako imaju elemenata obje vrste. Ali, nije mi bila ni namjera uklopiti se u neki trend. Napisala sam vampirski roman jer sam imala tu priču u koju su vampiri naprosto - pristajali, bili su joj potrebni. No, moji su vampiri, mislim, prilično prizemna bića.
- U novom romanu, koji ste dovršavali upravo tijekom boravka u Kući za pisce, glavnu ulogu imat će vještice?
- Ta je priča nešto što mi se već dosta dugo mota po glavi. Jedan dio inspiracije proizašao je iz toga što Istra ima mnogo vrlo popularnih i dobro opisanih nadnaravnih bića - vile, divove, vampire, krsnike - ali baš i nema vještice u uobičajenom smislu te riječi. Kopkalo me je zašto je to tako pa sam došla do zaključka da su zacijelo u nekom trenutku istarske vještice morale nekamo otići.
Tako sam došla do vještica koje danas žive u SAD-u, ali su potomci emigranata, vještica koje su u doba progona otišle iz Istre. Jedna od tih američkih vještica doživljava previše stresa na poslu i radi oporavka se vraća u stari kraj. A budući da se inače bavi ljekovitim i začinskim travama, putovanje financira tako što pronađe nakladnika za knjigu o istarskom bilju. I onda, naravno, kamo smjestiti osobu koja u Istri istražuje materijal za knjigu? U Kuću za pisce, naravno! (razgovarao D. ŠIŠOVIĆ)
VIŠE ČITAJTE U TISKANOM IZDANJU