Sjećam se iz djetinjstva u Rovinju, umirovljenog rudara, porijeklom iz središnje Istre, koji je ljetne večeri provodio na zidiću pokraj mora. Sjedio je sam dok je žena visjela na prozoru na prvom katu, jednim okom pratila promet po uskoj ulici a drugim muža, koji je, kad bi imao u sebi čašu viška, pjevao jednu te istu pjesmu "Marina". Znate, onu poznatu: „Mi sono innamorato di Marina, una ragazza mora ma carina....“.
Čudne životne veze, i mamim otac kojeg nisam upoznao (umro je u godini mog rođenja) bio je rudar u Raši kao i autor svjetskog hita, Belgijanac talijanskog porijekla, Rocco Granata, koji je radni vijek započeo u najranijoj mladosti silaskom u belgijske rudnike ugljena negdje oko Genka u Flandriji. Obitelj Granata stigla je u Belgiju u drugoj polovici 1946. godine iz malog mjesta Figline Vegliaturo u Calabriji slijedom potpisanog talijansko-belgijskog Protokola o razmjeni i suradnji kojim si je Italija osigurala uvoz ugljena (osnovni izvor energije za poslijeratnu izgradnju), a belgijska vlada dotok jeftine radne snage nužne radi oživljavanja rada u rudnicima.
Mali poeta
Protokol je potpisan 20.lipnja 1946, radnici- rudari reklutirani su iz gotovo svih talijanskih regija od Veneta pa do Calabrije, po dogovoru dviju vlada morali su biti mlađi od 35 godina, zdravi i spremni raditi po dogovorenoj cijeni rada i u izuzetno teškim uvjetima. Bivše vojarne pretvorene su u spavaonice za obitelji, prljave, hladne, bez osnovnih uvjeta života. U jednoj od tih spavaonica proveo je djetinjstvo i Rocco Granata (rođen je 1938. godine) koji je u slobodno vrijeme svirao harmoniku u jednom sastavu, kopao s ocem u rudniku, do eksplozije i tragedije u rudniku Marcinelli, a noću komponirao pjesme sve do dana kada je jedna diskografska kuća namirisala vrijednost pjesme koja će postati svjetski hit. Marina se pojavila na tržištu 1959. godine i u kratko vrijeme popela se na vrhu top ljestvica u svim europskim državama, u Njemačkoj je u kratkom razdoblju prodano milijun primjeraka. Belgijski redatelj Stijn Coninx realizirao je 2013. dugometražni film o životnom putu autora Marine Rocca Granate, film je u Belgiji postao hit. Prilikom jednog razgovora s novinarima Coninx je izjavio da je to djelo o emigraciji i teškim uvjetima integracije. „ Radi se o priči koja se vrti svakodnevno na vijestima svih europskih TV mreža, priča jednaka današnjici kada ljudi bježe od bijede i rata tražeći novi početak za vlastitu djecu, tu kod nas u Europi“ rekao je Coninx. U jednoj sceni filma mladi Rocco, kojeg otac tjera u rudnik dok on sanja o muzičkoj slavi, povjerava se mami: „ Vidiš i sama, mi smo za njih stranci (forestieri), ljudi nas uopće ne primjećuju; ali, kad se popnem na binu, uzmem harmoniku i počnem pjevati eh, tad me svi primjećuju“.
Diplomacija i ugljen
Sad, životni put autora pjesme Marina, čudnim se uzročno- posljedičnim vezama ukrštava sa poviješću naših krajeva, točnije sa sudbinom rudnika u Raši, jer je, bilježe talijanski povjesničari, tragedija u Marcinelleu posljedica talijanskog poslijeratnog gubitka istarskih rudnika. Naime, poznato je da je Raša bila za naše susjede najveći i najznačajniji izvor tada dragocjenog ugljena. Proizvodnja je dostigla vrhunac u vrijeme fašizma, naročito u razdoblju prije početka Drugog svjetskog rata kada je raški ugljen bio primarni energent u službi ratne industrije. Dobar dio talijanskih rudara koji su tridesetih godina prošlog stoljeća već radili u Belgiji i Francuskoj vraćeni su u Italiju i usmjereni prema istarskim rudnicima. Nakon svršetka Drugog svjetskog rata i tokom mirovnih pregovora u Parizu koji su okončani u veljači 1947. godine tadašnji predsjednik vlade Alcide De Gasperi pokušao je sve diplomatske putove kako bi, u situaciji diplomatskog poraza oko sudbine Istre, zadržao pravo iskorištavanja raških rudnika. Talijanska povijest bilježi i De Gasperijev govor na mirovnoj konferenciji, njegovu otvorenu molbu potkrijepljenu konkretnim podacima o strateškoj, vitalnoj važnosti Raše za talijansku poslijeratnu obnovu. Italija je ostala bez osnovnog energenta, rudnici na Sardiniji bili su preslabi, tamošnji ugljen loše kvalitete da bi pokrio gubitak na istočnoj granici. Tako je 1946. godine pronađen je put talijansko- belgijske razmjene radnika za ugljen s poznatim posljednjim tragičnim obratom. No, u cijeloj toj priči ima i jedna druga dimenzija: dan danas Marcinelle se smatra najtežom tragedijom u povijesti talijanskog rudarstva, svake godine u kolovozu održavaju se komemoracije, i ove je godine o Marcinellu progovorio predsjednik republike Sergio Mattarella.
Obrisana memorija
Talijani, odnosno veći dio javnosti i dalje zaboravlja da se je najteža talijanska rudarska tragedija dogodila 16 godina ranije i to u Raši (koja je tada pripadala Italiji). Naime, uslijed eksplozije plina koja se dogodila 28. veljače 1940. u četiri sata i 35 minuta ujutro, poginulo je 185 rudara, većim djelom Istrani, ali i radnici iz gotovo svih talijanskih regija. Mussolini je neposredno pred tragedijom naredio maksimaliziranje proizvodnje, Italija se spremala ući u rat, u istarskim rudnicima bilo je zaposleno preko sedam tisuća radnika, sigurnost u rudniku svedena je na minimum, tadašnji režim je zataškao prave uzroke incidenta, na djelu je bila vrlo oštra cenzura. Nakon rata uslijedila je promjena suvereniteta, poslijeratna Italija izbrisala je iz kolektivne memorije razdoblje fašizma pa su i poginuli rudari u Raši izbrisani iz talijanske povijesti i kolektivne svijesti. Tek u zadnjih godina, zahvaljujući inicijativama koje su pokrenute u Trstu i u Raši ovaj je dio povijesti vraćen na površinu. Čudan je to splet okolnosti kroz povijest: iz jedne pjesmice koja je osvojila svijet vodi nas u mračnu ratnu i poslijeratnu povijest, našu i naših susjeda, koji se sad, iznova, u obrnutim ulogama, bave pitanjem prihvata i integracije "svojih" novih imigranata.
Radnici prodani za ugljen
Od 1946. do 1956. godine Italija je u Belgiju poslala 63.800 rudara, daleko više nego što je predviđao protokol o razmjeni: radi se o dramatičnoj stranici novije talijanske povijesti, radnici prodani za ugljen, radna snaga iskorištena da bi se talijanska industrija pokrenula. Osmog kolovoza 1956. u rudniku Bois-du- Cazier kod mjesta Marcinelle buknula je vatra, 262 od ukupnu 275 rudara koji su se nalazili na mjesto incidenta poginulo je, a među njima bilo je 162 Talijana, radi se o jednoj od najtežih rudarskih tragedija u Europi. Italija je nakon toga prekinula sa slanjem radnika no, rudarska industrija je već bilježila prve znakove krize uslijed porasta cijene koštanja i normalno, prodora nafte.
Marina je naziv marke cigareta!
U Belgiju se obitelj Granata preselila s juga Italije, trbuhom za kruhom, kako bi pobjegla od mizerije. Mali Rocco živio je s mamom (Donatella Finocchiaro) i tatom (Luigi Lo Cascio), koji je radio kao rudar. Navikao na toplinu juga Italije mali Rocco prilično je tužan i osamljen u Belgiji. Jedino što ga raduje je sviranje na usnoj harmonici onako kako je naučio u svojoj domovini. Kada tata otkrije s kolikom radošću svira tata mu zabranjuje sviranje, jer smatra da mu treba jedan normalan posao. No mladi Rocco se ne predaje, inspiriran ljepotom kćeri obližnjeg trgovca prema kojoj osjeća nevjerojatno jaku ljubav, komponira pjesmu. Naziv pjesme, međutim nije ime djevojke, već marke tada vrlo popularnih cigareta. Rocco danas ima 76. godina a ona «ragazza mora, ma carina» omogućila mu je da proputuje cijeli svijet. (Elio VELAN)