Razgovarali smo s frontmenom Zabranjenog pušenja uoči nedjeljnog koncerta na pulskom Kaštelu.
"Kad si tako pametan, što nemaš par miliona eurića", ruga se lik lokalnog kontroverznog poduzetnika u vašoj pjesmi "Muzej revolucije" s posljednjeg istoimenog albuma Zabranjenog pušenja. Što biste mu odgovorili?
- Znaš što, narod koji nema svijest o svojoj vrijednosti, književnosti, umjetnosti, znanosti, takvom narodu jedino preostaje fudbal. Kad smo sve te silne ljude pustili van, raskrčmili na brzinu sve što smo imali i porušili sve moguće kriterije i standarde, ostao je jedan jedini kriterij - tko ima ljepši sat. Kao u nekim primitivnim društvima, znaš ono, tko ima veću kitu ili tko ima duže koplje. Sveli smo se ustvari na društvo oligarha koji su pokrali sve, pokupovali sve, pa misle da se može kupiti i pamet. Ako sam prevario radnike, prevario državu, ako sam ukrao poštenim i radišnim ljudima sve što su imali, e sad sam, uz to, još i pametan. Ono što mene najviše boli je to što su ti ljudi danas dobili status neke elite.
Novi primitivizam je u odnosu na Ljubljanu, Pulu, Rijeku, Zagreb i Beograd bio zakašnjeli bosanski novovalni pokret.
- Ima onaj dobar vic: koliko se puta ljube Hrvati? Dvaput. Koliko se puta ljube Srbi? Triput. A koliko se puta ljube Bosanci? Dok ne svrše (smijeh). Mi smo bili točka na i, zapravo zadnja stvar koja je pokušavala malo talasati poslije punka i new wavea. Novi primitivizam pojavio se malo kasnije od Neue Slowenische Kunsta, ali s dosta posebnosti. Mislim da je bio i posljednji. Poslije afere "Crko Maršal" došla je era popa; nekih Crvenih jabuka, Plavih orkestara, bendova koji jesu mirisali na novinu, ali su ustvari bili puno podložniji. S njima se sistem puno lakše nosio. To je stvarno bio svršetak. Sistem se najodlučnije obračunao s nama. I Laibach i Zabranjeno pušenje su u te dvije godine bili potpuno marginalizirani, čak su im i fizički onemogućeni nastupi. Nismo prilično dugo mogli dobiti dvorane, niti ući u iole veći prostor u bilo kojem većem gradu. S time je stavljena točka na one lude 80-te koje su počele 1978. u Rijeci, Puli, Sloveniji pa preko Zagreba i Beograda došle i do Sarajeva. To je bio kraj te priče.
Kako da pošteni ljudi sačuvaju duh?
- To je obrnuto proporcionalno. Nikad se nažalost nisam više smijao nego u ratu u Sarajevu. Stvarno sam dvaput iščašio vilicu. Takve ekstremne situacije dovode do aktiviranja ljudskog duha i humora. Što je negdje gori belaj, to otud dolaze bolji filmovi, muzika, s puno humora i ljudske duše. Sjetite se samo Njemačke i Amerike 30-ih godina. Recimo, dugo, dugo nisam čuo dobar bend iz Švicarske (smijeh).
Komunicirate li s Neletom Karajlićem?
- Nismo mi jedini koji smo preživjeli taj "big bang". Ne krivim nikoga. Mislim da je vrlo žalosno što se danas neki umjetnici međusobno optužuju. Svatko se snalazio u toj situaciji kako je mogao i kako je znao, ali ono što je važno jest da je Neletova radna knjižica još uvijek kod nas. (Razgovarao Zoran ANGELESKI)
CIJELI INTERVJU PROČITAJTE U SUBOTNJEM TISKANOM IZDANJU.