Četvrta večer 23. Međunarodnog kazališnog festivala PUF nije dobro počela u organizacijskom smislu jer je predstava "Ja, Sizif" bugarskog Puppet's Laba otkazana zbog scenografije koja nije stigla do mjesta zbivanja. Ostalo je zato Duda Paiva Companyju da ispuni večer i to na trećem katu Rojca, u sjedištu Kazališta Dr. Inat. U tome su uspjeli što se vidjelo i po oduševljenoj reakciji publike koja je zadovoljstvo izrazila burnim aplauzom te je nakon toga sa zanimanjem razgledala lutke iz predstave.
Nizozemsko-brazilska trupa Duda Paiva sa sjedištem u Nizozemskoj na 23. PUF stigla je predstavom "Slijepac" redateljice Nancy Black i u produkciji Marijane Mikolčić.
Priča je to o liku čije je tijelo prepuno tjelesnih nedostataka i deformiteta i koji osjeća bol zbog čega traži nekog tko bi ga izliječio pa je tako čuo i da u Puli ima odličnih liječnika. Ta je priča povezana sa životnom pričom Dude Paive, koji je umjetnički direktor i lutkar u ovoj kazališnoj grupi te koreograf, a koji je kao mali patio od bolesti koja je sakatila njegovo tijelo i privremeno ga ostavila slijepim. Taj lik u predstavi podsjeća na Johna Merricka, koji je zbog svog izgleda i filma Davida Lyncha ostao upamćen kao "čovjek slon". Zanimljivo, protagonista "Slijepca" tumači glumac i plesač Ilija Surla. "Slijepac" na jedan poseban, kompleksan način prikazuje taj dugotrajni, komplicirani put ka izlječenju koja je ujedno i potraga za ljubavlju, no osim same priče u predstavi do izražaja dolaze fascinantne lutke kojima Surla vješto udahnjuje život. Te lutke koje su izradili Paiva i Evandro Serodio dolaze na scenu iz samog protagoniste koji ih izvlači iz svojih grba i deformacija te stvara jedan novi svijet, kao da se s njihovim izvlačenjem i oživljavanjem suočava sa svojim demonima. Istovremeno se sam glavni lik trudi biti prihvaćen od publike i Surla tu pokazuje koliko je pored glumačkih i plesačkih, važno imati i komunikacijske sposobnosti, kada to zatreba. Sve je to vrlo vješto i upečatljivo kombinirano i režirano i ostavlja snažan dojam. "Slijepac" je metafora o invaliditetu, odbacivanju i prihvaćanju u predstavi koja svoju kvalitetu duguje iznimnoj kombinaciji plesa, lutkarstva, adaptacije Yoruba pjesama preuzetih iz jedinstvene afro-brazilske supkulture te pokretačkih snaga zvuka i svjetla.
Predstava je nastala u suradnji s australskim Black Hole Theatre te u koprodukciji s Nordland Visual Theatre iz Norveške, Festival Mondial des Theatre de Marionnettes iz Francuske i Korzom iz Nizozemske uz sufinanciranje s Performing Arts Fundom. (M. RADIĆ, snimio Dejan ŠTIFANIĆ)