Prije nešto više od mjesec dana s dužnosti zapovjednika Javne vatrogasne postrojbe Rovinj u zasluženu je mirovinu, s više od 37 godina radnog staža, otišao najpoznatiji rovinjski pompjer Edi Mendica.
Opisujući posao kojim se bavio čitav radni vijek tvrdi da mu on teče venama. Iako je završio školu za autoelektričara iz rodnog ga je Višnjana, nakon posla u porečkoj Agrolaguni, u Rovinj doveo natječaj za vatrogasca. Konkretno, kao vrlo mladom čovjeku s obitelji otvoreni mu je natječaj nudio radno mjesto, mogućnost školovanja i usavršavanja te rješavanje stambenog pitanja.
- Uz sve to, valja imati i na umu da sam posao vatrogastva baštinio od oca koji je godinama bio član Dobrovoljnog vatrogasnog društva i koji je bratu i meni prenio sve strane ovog adrenalinskog zanimanja, ispričao nam je.
Počeo je kao pripravnik, a 1976. godine prekvalificiran je u vatrogasca. Tri godine kasnije stekao je diplomu vatrogasnog tehničara, a 1980. postao i voditelj smjene. Od veljače 1986. obnašao je dužnost zapovjednika rovinjske postrojbe na kojoj je i ostao do umirovljenja.
- Uz funkciju zapovjednika vežu me i dvije simpatične činjenice. Kada sam na nju postavljen bio sam najmlađi zapovjednik u Istri, a kada sam otišao - najstariji, objašnjava Mendica, diplomirani inženjer.
Zanimalo nas je i o kakvom se poslu radi i kako bi ga čovjek s tako velikim radnim iskustvom opisao.
- Kao prvo, poziv - neću reći posao - vatrogasca vrlo je odgovaran. Tvoj glavni zadatak je pomoći drugom čovjeku u nevolji. Uz to, iznimno je dinamičan, često i vrlo opasan. No, ono što ga najviše izdvaja je ljubav prema bližnjem bez koje i ne možeš biti vatrogasac.
Srećom, u njegovoj zapovjednoj karijeri nije imao pogibeljnih incidenata, odnosno situacija u kojoj bi se postrojba trebala oprostiti od nekog svog člana.
- Upravo na toj činjenici veoma sam zahvalan, iako pamtim mnoge situacije kada nam je glava bila u torbi. Ugroženi po život bili smo nebrojeno puta. Recimo, kada je eksplodirala plinska boca kod rukometnog igrališta krhotine metala zabile su se na fasade obližnjih zgrada. I danas tamo stoje.
Ipak, osobno najteži i najmučniji trenuci su mi bile i ostale tehničke intervencije, konkretno situacije kada iz smrskanog automobila izvlačite osobu koju poznajete ili nekog od članova obitelji i s kojima ste do prije neki dan bili na kavi. Sve to ostavlja neizbrisiv trag na duši i srcu, veli nam Mendica.
Na pitanje kako će provoditi umirovljeničke dane odgovara: "Vratit ću se svojoj drugoj ljubavi - moru. Dakle, bit ću na moru i u moru i, naravno, ribolovu. A tu su i moji unuci kojima ću se u potpunosti posvetiti. No, morate imati na umu: jednom vatrogasac, uvijek vatrogasac. Svaki dim pa i njegova naznaka me prene i "skačem" na telefon da se informiram o čemu se radi.
Također, Dobrovoljnom vatrogasnom društvu u Rovinjskom Selu uputio sam zamolbu za učlanjenje. Ukoliko je odobre, eto mene kad zatreba ponovno u društvu svojih "vatrenih kaciga", zaključuje Mendica. (Nina ORLOVIĆ RADIĆ)
VIŠE U TISKANOM IZDANJU.