Od 20. travnja do 17. srpnja prošle godine deseci tisuca tona sirove nafte istekli su iz bušotine korporacije BP u Meksickom zaljevu, nakon eksplozije, požara i potonuca platforme Deepwater Horizon, 50-ak km ispred obale Louisiane, pri cemu je poginulo 11 radnika.
Godinu dana nakon pocetka jedne od najvecih ekoloških katastrofa u povijesti SAD-a, širenja naftne mrlje koja se protezala na 2.580 km obale Meksickog zaljeva, ekolozi nisu suglasni oko ucinaka koje ona danas ima na ekosustav pogodenog podrucja, izvješcuju u srijedu americki mediji.
Nekoliko tjedana nakon prekida istjecanja nafte na bušotini Macondo, na dubini od 1.500 m, izvještavano je da je nafta nestala s morske površine.
No nafta ni danas nije nestala pa valovi izbacuju nakupine katrana na obale diljem Meksickog zaljeva, a mocvare u priobalju i dalje umiru, kažu znanstvenici koji smatraju da je godinu dana prerano za pravu ocjenu o razmjerima šteta za okoliš.
"Mediji su otišli pa su svi procijenili da je i nafta takoder otišla", izjavio je Aaron Viles iz Mreže za obnovu zaljeva, u New Orleansu, prenosi LA Times.
No, godinu dana nakon što je pocelo istjecanje nafte u zaljevu cini se jasnim da se najgori scenarij nikada nije ostvario, iako naftna mrlja ima trajnih ucinaka koje se još godinama nece moci utvrditi.
"Ostaje mnogo pitanja, no sada smo puno dalje nego što su ljudi mislili da cemo biti. Vecina ljudi ocekivala je puno gore", rekao je za list pomorski ekolog Carl Safina.
Oko 4,9 milijuna barela nafte (780.000 tona) isteklo je iz oštecene bušotine BP-a, od cege je dio nafte završio na obalama. Tome treba dodati nepoznati ucinak sedam milijuna litara kemikalija za razgradivanje nafte, vecinom primijenjenih duboko ispod površine oceana, što nikada prije nije bilo ucinjeno.
Tome treba dodati i utjecaj na okoliš cišcenja nafte, ukljucujuci njeno spaljivanje na morskoj površini i prikupljanje u mocvarama Louisiane. Do sada ustanovljene štete cine se manjima od onih od kojih se strahovalo, a znanstvenici Nacionalne uprave za oceane i atmosferu ocijenili su da je vecina nafte ostala u zaljevu, gdje se raspršila ili je razgradena.
Mnogi strucnjaci za okoliš upozoravali su na podvodne oblake polurazgradene nafte u zaljevu, no kasnije su studije pokazale da je nafta uglavnom nestala i to zahvaljujuci bakterijama, piše tjednik Time.
Znanstvenici iz Nacionalnog laboratorija Lawrence Berkeley, Sveucilišta Kalifornija u Santa Barbari i njihovi kolege sa sveucilišta Texas A&M utvrdili su na mjestu uništene bušotine da su do jeseni 2010. mikrobi razgradili vecinu nafte i metana koji su ostali u vodi.
"Iznenaduje da se to dogodilo brzo. Izgleda da prirodni sustav može rješavati ovakav slucaj na neki nacin samostalno", izjavio je John Kessler, oceanograf sa sveucilišta Texas A&M.
Iako su u cišcenje uložene milijarde dolara i sama priroda odigrala je veliku ulogu. Morske struje sprijecile su da dio nafte dode do obala, a odluka da se pojaca protok voda rijeke Mississippi pružila je dodatnu zaštitu. Dok su dijelovi obale južne Louisiane teško zagadeni naftom, vecina obale Meksickog zaljeva toga je poštedena.
Utvrdeno je da je oko 8.000 ptica uginulo u mrlji, iako neki istraživaci smatraju da je pravi broj osam puta veci.
Cini se da je važna ribolovna industrija Meksickog zaljeva takoder izbjegla goru štetu. John Tunnell Jr., pomocnik direktora Istraživackog instituta Harte pri Texas A&M-u, ocijenio je u izvješcu da ce se lov na škampe normalizirati za dvije godine, da se populacija plavog raka može obnoviti vec ove godine te da su komercijalne riblje vrste poput pagara i kirnje uglavnom izbjegle negativne ucinke zagadenja.
Staništima kamenica, po cijem su izlovu poznati hrvatski ribari u Louisiani, možda ce trebati cijelo desetljece za oporavak jer su teško pogodena izlijevanjem nafte, kažu znanstvenici.
Procjenjuje se da je široka zabrana izlova u vodama Meksickog zaljeva, koja je u najgorim danima naftne mrlje obuhvacala 217 tisuca cetvornih kilometara, možda pružila nekim ribljim vrstama nužno potrebni predah od izlovljavanja, omogucivši obnovu populacije.