Šišanski prevoditelj Antonio Giudici nedavno je objavio prepjev pjesničke zbirke Drage Orlića "Mel e Teran del MediTeran". Knjiga je objavljena pri porečkome Errata Corrigeu, a posebnost ovoga prijevoda sastoji se u činjenici da je Giudici preveo djelo s čakavskog na šišanski istriotski.
Lakše se iskazuju osjećaji
Dijalekt sadrži jednu izražajnu snagu koja je bliska verizmu. Tu je posebno evidentirana evokativna snaga riječi, izražena deskriptivna funkcija, a dijalektom se lakše iskazuju osjećaji, vrijednosti, nade, slutnje, želje.
Istriotski ili istroromanski jezik, skupina je predmletačkih autohtonih romanskih govora istarskog poluotoka, a čine jezični otok na jugu Istre. Sačuvali su se u samo pet mjesta: Rovinju, Vodnjanu, Balama, Galižani i Šišanu, iako su u prošlosti bili rašireniji. Nezaustavljivo izmiču pred istromletačkim, a jako su ugroženi jer su govornici stariji žitelji. No, postoji vrijedna književna produkcija na istriotskom; na rovinjskome su pisali Ligio Zanini i Giusto Curto, na vodnjanskome piše Loredana Bogliun, a na balskome Romina Floris. Postoji i nekoliko rječnika istriotskih govora.
- Na tom sam prijevodu radio oko godinu dana. Živim u Šišanu, ali istriotski šišanski nije mi materinji jezik. Sve je počelo kada me kontaktirao Drago Orlić, koji me upitao bih li bio zainteresiran za taj prijevod. Poznati književnik Giacomo Scotti preveo je već te pjesme na talijanski književni jezik, no Orlić je tražio nešto više, drevnije, arhaičnije. Iako se nisam odmah osjetio spremnim za takav podvig, prihvatio sam to zbog važnosti prožimanja kultura, spajanja kultura i mostovima između kultura, a pošto šišanski istriotski ima tek šačicu govornika, a u pismenom obliku gotovo pa više i ne postoji, odlučio sam to napraviti za očuvat ga. Moja je majka prof. lingvistike, ali nije izvorni govornik šišanskog, njeni su porijeklom iz Krnice, a tata ga govori, no češće koristi istromletački. Pomogla mi je nona s očeve strane Anita, kao i nekoliko starijih stanovnika Šišana (prije svega Annamaria Demarin Benčić i Attilia Benčić Bolković, ali i Aldo Demarin, Augusto Dobran, Edi Busletta i mnogi drugi) s kojima sam proveo sate i sate razgovarajući o nekim riječima, frazama i njihovoj upotrebi. Imao sam već gotovu radnu verziju prijevoda, ali je trebalo još dodati, uljepšati i srediti dio korpusa, ističe Giudici.
Šišan i Mediteran nešto posve isto
On nadalje, bilježi u predgovoru, da su Šišan i Mediteran nešto posve isto, poput Drage Orlića i istriotskog dijalekta, poput Musaleža i čakavskog, poput mora i horizonta, Odiseja koji u ovim tekstovima može svjedočiti o itinereru jednoga čovjeka i čovječanstva.
Orlićeve pjesme nisu niti malo lake za prevesti jer su pisane posebnim stilom, i treba shvatiti kako je Orlić doživljavao taj Mediteran, jer se i njegov način shvaćanja Mediterana promijenio.
- Taj Mediteran predstavlja mješavinu naroda, vremena, nacija, nije više poezija, rima, tu ima ratova, vrijeme tako brzo prolazi i ne vraća se, to se more pretvorilo u odlagalište bombi s osiromašenim uranijem, izbjeglice te ljudi bez ljudskosti koji od tih izbjeglica dobivaju profit. Prevoditi je teško, a prevoditi poeziju je još teže, dok je gotovo ravno pothvatu prevoditi dijalektalnu poeziju. No, prevoditi pjesme Drage Orlića je i velika radost, ali i najteža stvar na svijetu. Smatram da će ovo djelo za sto godina, a i poslije toga imati veliku vrijednost. Najveća poteškoća u svemu tome bila je, ističe Giudici "prevoditi one riječi kojih u šišanskome nema i koje niti nisu nikada postojale u sastavu toga korpusa. Ponekad sam se stoga približio istromletačkom, a drugi put sam se, pak, opredijelio za neku drugu šišansku inačicu, a bez da se previše promijeni smisao. Istriotski je sada među ugroženim jezicima na UNESCO-vom popisu, stoga mislim da sam napravio nešto važno za njegovo, barem djelomično očuvanje, naglašava Giudici.
Pjesme su prožete filozofskim mislima, razmišljanjima i promišljanjima, a taj Mediteran je nešto kako osobno, tako i univerzalno.
- Moja supruga Ana Debeljuh, koja je autorica fotografije na naslovnici, ustajala je u cik zore te smo odlazili do mjesta gdje se vide i vinogradi i more, a da pogled bude točno onakav kakav smo zamislili, da budu tu spojeni more i vino, med i teran i Mediteran, izdvaja Giudici.
Njemu nije to prvi veliki prijevod, naime nakon diplome u Padovi gdje je studirao kulturu i turizam te potom u Puli talijanski jezik i povijest, počeo se baviti prevođenjem, a to je bilo pred nekih desetak godina (upravo je tada preveo na talijanski povijesno djelo D. Mlacovića pod naslovom "Pad i uspon rapskoga plemstva"). U to je vrijeme dobio književnu nagradu za nastavak neobjavljene priče Claudija Magrisa na natječaju što je provodilo Talijansko ministarstvo vanjskih poslova s čuvenom Accademia della Crusca.
Usavršavao se zatim pri Europskom institutu za književno prevođenje "Janus Pannonius" kod profesorice i čuvene prevoditeljice Ljiljane Avirović, uz koju je, kako kaže, jako puno naučio i koju već preko dvije godine podupire u vođenju Instituta.
- Prevodili smo Magrisa, bio je to skupni rad, od "Segreti e no" pa do "Obustaviti postupak", i dalje sve do Nicolasa Murkovića, Danka Oblaka i drugih. Već sam djelovao u sklopu Instituta kada sam u suradnji sa šišanskom Zajednicom Talijana uredio i preveo "Cenni storici di Sissano", vrijednu knjigu o povijesti toga mjesta što ju je 1911. napisao i objavio monsinjor V. Monti, klerik iz Svetvinčenta. Sada trenutno u suradnji s Općinom Ližnjan radim na izradi ploče šišanskih toponima, no prevođenje mi je, uzevši u obzir ovdašnje prilike, prije svega hobi, a i način, mogućnost da naučim nešto više i novo, da se i dalje usavršavam, da ne zahrđam. Inače, uskoro ću krenuti u medicinsko-skrbničke vode otvaranjem obiteljskog doma na Marčanštini, ističe Giudici.
Veli i da mu je svaki prijevod poseban, da je radio i na projektu mantinjada zajedno sa suprugom iz čega je rezultirao CD, a da voli raditi na raznolikim projektima, jer je to i prilika za učenje i stjecanje novih kompetencija.
Urednici knjige su prof. dr. Barbara Buršić Giudici i akademik Goran Filipi, a fotografije na naslovnici djelo su Ane Debeljuh. (Razgovarala Vanesa BEGIĆ)