Na vodnjanskom groblju u utorak je pokopan Mauro Pinzan (33), Vodnjanac koji je protekle subote u svojoj obiteljskoj kuci u Smareglinoj ulici najprije ubio svog petogodišnjeg sina Samuela, a zatim i sebi oduzeo život.
Od Maura se oprostila njegova obitelj i rodbina, ali i veci broj prijatelja i poznanika. Neki od njih, s kojima smo uspjeli popricati tijekom pogreba, kazali su nam da još uvijek ne vjeruju u to što se dogodilo, a najmanje da je Mauro ubio svog sincica kojeg je iznimno volio.
- Dobro smo poznavali Maura i ne znamo što mu je bilo. Ne možemo vjerovati da je to ucinio, pa to je dijete volio najviše od svega. Zašto dijete? A sad s time i njegovi roditelji moraju nastaviti živjeti, kazala nam je jedna gospoda.
Nakon pogreba susreli smo se i s nekoliko Maurovih prijatelja, koji su s nama htjeli popricati jer, kako vele, novine nisu prenijele svu istinu oko ovog slucaja. Rekli su nam da je stvar preosjetljiva te da se ne žele fotografirati, a i napomenuli da mediji nisu saslušali drugu stranu. Podsjetili smo ih da je naš susret dogovoren upravo zbog toga, da bi javnost cula i Maurove prisne prijatelje.
- Ne želimo opravdati to što je ucinio. Pretužno je uopce pricati o tome. Mnogo je neistina oko Maura objavljeno i osjecali smo potrebu reagirati. On je bio ovisnik o heroinu, ali to je bilo prije deset godina, i bilo je to odavno iza njega.
Mali Samuel mu je bio sve i živio je samo za njega. Sve je pocelo od kad se razveo od Nathalie, pa i prije toga. Volio ju je, ali ona više nije htjela biti s njim. Nije htio prihvatiti da više nisu obitelj, kazao nam je jedan od Maurovih prijatelja.
Drugi nam je pak rekao da je Mauro uvijek bio radišan, da se nije štedio i da je radio po cijele dane da bi uzdržavao obitelj. Kažu da mu je supruga zbog toga prigovarala.
- Supruga mu nije bila zaposlena. Nedugo nakon što se mali rodio htjela se odseliti iz njihove kuce. Mauro joj je placao podstanarstvo nekoliko stotina metara dalje od njega. Kasnije se ona odselila još i dalje, a naposljetku su se i razveli. Živi s tim nekim tipom, a to je njega najviše boljelo. Boljelo ga je da mu dijete živi u nekom stanu bez grijanja i vode, i da majka njegovog djeteta živi s nekim sumnjivim tipom, kazao je drugi Maurov prijatelj.
Upitali smo ih jesu li kao društvo primijetili da se s Maurom nešto cudno dogada, a obojica su nam odgovorila da jesu, i da je u posljednje vrijeme govorio jedno te isto, odnosno stalno se žalio na svoju bivšu suprugu, i to ga je izjedalo.
- Rekao nam je više puta da ce to napraviti. Još je uvijek bio u nju zaljubljen i to nikako nije mogao preboljeti. Kod njega nije bilo promjena raspoloženja, uvijek je bio potišten i nesretan. Htio je natrag svoju obitelj. Pukao je kad je ona otišla u taj stan. Mali je stalno bio kod njega, svaki tjedan, jer je tako njoj bilo lakše.
Mauro je bio pun briga. Placao joj je sve i stalno je radio. U osmom mjesecu ove godine poceo je malo više cugati. Skužili smo da je pretjerao. Tada nam se otvorio i rekao da ga to sve razbija. Savjetovali smo mu da potraži pomoc, i sam je odlucio otici kod psihijatra. To znaci da je htio riješiti taj problem. Mauro nije htio da mali bude s takvom majkom. Htio ga je za sebe.
Poanta ove price je da ljudi paze što rade i da paze s kim se petljaju u životu. Svi se upuštaju u brakove. Ne znaju što rade kad to rade, a ljubavi nigdje. Teško je doci na pogreb i oprostiti se od dva prijatelja, Maura i Samuela. Teško je vidjet te iste ljude s kojima smo feštali kako sada placu na pogrebu. Nisu krive nikakve institucije. Svi smo mi krivi stari moj, ako cemo tako gledati, kazali su nam Maurovi prijatelji.