Aktualna samostalna izložba pulskog umjetnika i dizajnera Mauricija Ferlina "O, sestro!", otvorena do 14. srpnja u galeriji Anex pulskog Multimedijalnog centra Luka, posjetitelja ne ostavlja ravnodušnim. Slojevitom transformacijom elemenata sprovoda i ukopa u galerijsku izložbu (izražavajući se okvirima vijenaca, dijelovima kovčega, slovima s nadgrobnih spomenika) autor tematizira i intimizira vlastiti odnos prema smrti. Koji nimalo nije pretenciozan, niti smrtno ozbiljan. Štoviše.
- Danas je smrt tabuizirana više nego ikad u prošlosti. Osim medijskog tabloidnog tretmana koji tiražno računa na niske strasti, o njoj se ni u javnosti, a ni privatno ne govori, premda se s njom i njenom neminovnošću suočavamo od osvještavanja samog sebe u djetinjstvu, sve do smrtne ure.
- Za prihvaćanje smrti (u širem smislu te riječi), današnje vrijeme teško pronalazi načine. Živimo svakodnevnice u kojima nas ova civilizacija uči kako je dobar dojam važniji od suštine. Prvih deset sekundi susreta-sastanka bitnije je od kvalitete prijedloga koji predstavljaš... Tko se još pita kakva je stvarnost između dvaju statusa na Facebooku? Naši su međuljudski odnosi površni, brzi... Nema se tu vremena ni volje dodirnuti cjelinu življenja, a samim time ni smrt kao njegovu stanicu. Smrt nije komforna, nije nikad ni bila, ali su vremena bila prihvaćana kao teža, pa mi se čini da se tu smrt bolje "uklapala". Danas, u društvu diktature ugode, njoj nema mjesta. Moje je mišljenje kako upravo zato, izbacujući je iz svojih života, ona permanentno u tim životima ostaje oslabljujući tako samu kvalitetu življenja i naših međusobnih odnosa. U tim se pitanjima negdje i krije moj poriv da se u ovoj izložbi obratim ljudima takvom temom. Inače, predložak za ovu izložbu bio je rad na scenografiji za Matijin komad "Istovremeno drugi", u kojem je trebalo pronaći rješenje za jedan totem u prirodi koji se brzo gradi, brzo rastavlja, koji je od prirodnih materijala i u sebi nosi predskazanje smrti. Okviri za vijence (koji se kod nas zovu girlande ili štefanije) pokazali su se kao dobro rješenje, pa sam u ovoj izložbi taj sustav još više razvio. Ta ogoljenost, pomalo surova, linearna estetika davala mi je točan okvir za poruke koje je trebala nositi. Uz to ima i sličnosti s dječjim crtežom kojim sam u zadnje vrijeme više okružen nego "pravom" umjetnošću.
- Je li tvoja izložba autorski pokušaj njene intimizacije, ali i demistifikacije.
- Intimizacija? Pa kako drukčije? Inače se sve pretvara u soljenje pameti drugome. U konačnosti, ja sam taj kojemu je ova izložba bila potrebna. Sve ovo gore navedeno mene ne mimoilazi. Svakodnevno umirem zbog nemogućnosti darivanja sebe. Pogotovo s najbližima. Fokus uvijek bježi na krivog - na sebe. No činjenica da to vidim dopušta mi nadu u novi početak.
- Bojiš li se smrti i ako ne, zašto ne? Kakav je tvoj odnos prema smrti? Ako se ne bojiš, jesi li se bojao, i čega ako je smrt apstraktna, tajna?
- Naravno, bojim je se. Možda nisam paničar, ali strah od smrti je duboko ukorijenjen u nama. On tjera u otuđenje, u prekomjerni posao, samodokazivanje, oholost, poroke, socijalno sljepilo, uz moto "trebam se sačuvati nekako - ne želim umrijeti." No čuvajući nešto, to isto najčešće - gubimo. S druge strane, još kao klinac imao sam u sebi ambivalentni odnos prema umiranju. Kad bi netko koga sam cijenio umro, u meni se uz tugu budio jedan osjećaj radosti za tu osobu. Ponekad bi me sasvim preplavio. Bilo me sram o tome pričati drugima. (Zoran ANGELESKI)