Nakon što je nekoliko desetljeca ondje stajalo, u pretvorbenom je kapitalistickom kontekstu hrvatske rajske stvarnosti, poput tolikih vrijednosti i znakovitih simbola, nestalo i ime Matka Laginje s procelja nekadašnjih Istarskih knjižara u pulskom centru, na Giardinima, kao "logo" koji pamte generacije. To što je u recenom prostoru nova tvrtka, iako gotovo istovjetna imena, ne znaci da je Laginjino ime trebalo preko noci skinuti. Kome je uopce ono moglo zasmetati, i zašto? Kao da je Pula, osobito spomenuta njena lokacija, posljednjih godina opet pokusni poligon za brisanje i potiranje memorije mnogih naraštaja.
Zašto pristup ili-ili, a ne i-i: Korzo/Giardini, Zagreb/Valli itd.? Za sve ima mjesta, prigode i prostora. Kao da (pre)imenovanja, ako se vec dogode, trebaju znaciti brisanje svega prethodnog! Pa ako vec mora biti tako, onda neka se pocne ab ovo i neka se u obzir uzmu sva razdoblja i svi slojevi zapisanih tragova i onih iz usmene tradicije, bez obzira na pripadnost i podrijetlo - bilo koje osobe, ma kojeg toponima i sl. Zar nije bilo dosta egzodus?, iskljucivosti, mucnih brisanja i ponovnog pisanja preko izbrisanog? Rijec je o životu sa svim njegovim akterima i u svim dimenzijama, a ne o palimpsestu, pa kako se kome po njemu prohtije škrabati i žvrljati!
Ozbiljne kulture i ljudi tako se ne ponašaju. No, kako bilo, uskoro se navršava 160 godina od rodenja istarskoga velikana Laginje, koji u Puli doduše ima ulicu i jedno poprsje u obližnjem Parku Petra Krešimira IV., bolje reci u "parku obezglavljenih postamenata"...
...Punih cetvrt stoljeca, od lipnja 1890. do 1915., živio je Laginja u Puli, gdje je imao vlastiti odvjetnicki ured, o cemu još uvijek srecom postoji trag na jednom pulskom procelju.
Godine 1968. Zvane Crnja piše jedan od svojih glasovitijih eseja naslovljen Laginja pred Porecom. Svjestan kako je Laginjin ljudski, nacionalni i politicki angažman neposredno utjecao i na radikalizaciju narodnoga preporoda te okrunjen velikom pobjedom hrvatsko-slovenskih snaga 1907. na izborima za Carevinsko vijece, Crnja sa simpatijama i suosjecajno piše o Laginji, koji je 21. kolovoza 1883. u tzv. autonomnom Pokrajinskom saboru Markgrofovije Istre, i to u prvom svome govoru na tome mjestu uopce, uspio progovoriti makar i nekoliko rijeci na prezrenom i zabranjenom hrvatskom jeziku.
Dakako, nakon takve "provokacije", usred užarene neprijateljske atmosfere, Laginja je pred bijesom "šovinisticke rulje" - piše Crnja komentirajuci onodobne napise iz preporodne Naše sloge - morao umaci kako bi spasio živu glavu. Posebnost Laginjina položaja i karakterizaciju njegove slojevite licnosti Crnja literarno-dokumentaristicki donosi u svega nekoliko dojmljivih recenica koje se izravno ticu najprije pulskoga razdoblja Laginjina života: "Sitan, mlad covjek u bijednom haljetku advokatskog pripravnika i s drvenom putnom škrinjom u ruci, zakucao je na vrata jedne ?sinjore?, siromašne udovice s djecom, da bi našao podstanarsku sobu. A našao je tamo ne samo stan nego i ženu, našao je vlastitu obitelj s kojom ce on - predvodnik borbe za hrvatska nacionalna prava u Istri - citavog života govoriti talijanski. Za nacionalisticke cistunce to ce postati predmet ironije, ali Laginja je i toskanski, i hrvatski, i njemacki uvijek govorio jednako, znajuci iz vlastitog iskustva da ponori koji ljude razdvajaju nisu ponori jezika".
U Puli je i na Puljštini, medu ostalim, Matko Laginja ucinio i ostvario sljedece: poticao je tzv. zadružni pokret i kreditiranje najpotrebnijih, pa je najznacajniji hrvatski novcarski zavod u Istri, Istarska posujilnica u Puli zapocela djelovati 1891. u njegovoj pisarnici; vodnjanski su ga siromašni Talijani zamolili za to, pa 1899. on osniva posujilnicu u Vodnjanu (Cassa rurale Dignano); na tom je tragu 1903. u Puli utemeljio i savez istarskih zadruga (Gospodarska sveza za Istru); vodio je pulsku tiskaru Laginja i drugovi u kojoj je tiskana spomenuta, znamenita Naša sloga i dr.
U najtežim trenucima istarske novije povijesti, kada su deseci tisuca Istrana izmedu dva svjetska rata morali emigrirati pod fašistickim terorom, a najviše ih je bilo u Zagrebu, iako vec bolestan i ostario, Matko Laginja zdušno se zalagao za rješavanje gorucih problema i bijednog položaja vecine svojih zavicajnih ljudi, emigranata. Istrani su mu znali odgovoriti, pa je velicanstveni posljednji ispracaj u Zagrebu bio znakom njihove trajne zahvalnosti jednome od najvecih Istrana u povijesti - Matku Laginji. (Piše: dr. sc. Boris Domagoj BILETIC)
CIJELI TEKST U TISKANOM IZDANJU