Ivan Matijašić uspješan je Puljanin koji je nedavno doktorirao u Pisi. Nakon završene talijanske gimnazije u Puli, upisao je studij grčkog i latinskog te antičke povijesti u Veneciji na sveučilištu Ca' Foscari, gdje je 2008. završio preddiplomski studij, a 2011. i diplomski. Iste godine započeo je doktorat na Scuola Normale Superiore u Pisi, najprestižnijem sveučilištu u Italiji, pogotovo što se tiče klasičnih jezika, povijesti i književnosti.
Cijenio se stil, a manje sadržaj
Svaki doktorand na toj školi dobiva svoju stipendiju od Ministarstva obrazovanja, a pruža mu se i mogućnost provesti nekoliko mjeseci u inozemstvu, a on je akademsku godinu 2012.-2013. proveo na njemačkom sveučilištu Albert-Ludwigs-Universität u Freiburgu im Breisgau. U srpnju ove godine, pred međunarodnom komisijom od sedam članova, obranio je svoj doktorski rad u Pisi.
- Mladi ste pulski znanstvenik koji je nakon obrazovanja nastavio svoj životni i profesionalni put u Italiji. Nedavno ste doktorirali u Pisi. Možete li ukratko predstaviti polje svoga znanstvenog rada?
- Bavim se antičkom poviješću putem analize grčkih i latinskih pisanih izvora, odnosno književnosti, historiografije i antičkih dokumenata općenito. Vjerujem da svaki intelektualni proizvod, prošlosti kao i sadašnjosti, predstavlja ne samo objektivno svjedočanstvo bilo kojeg povijesnog trenutka, nego također i subjektivno gledište situacije prema kojoj se obraća. S takvim sam se perspektivama suočio tijekom godina pripremanja doktorata u području grčke epigrafije, klasične filologije i književnosti. U doktorskom radu bavio sam se grčkom historiografijom u kontekstu antičkih retoričkih škola, jedinog oblika visokog obrazovanja intelektualaca u starome vijeku. Zanimalo me istražiti antičko razumijevanje pojma povijesti i na koji su način u obrazovanju (tj. u retoričkim školama) koristili povijesne izvore. Za nas su Herodot ili Livije značajni svjedoci događaja, ratova i promjena u antici, dok su za grčku i rimsku političku i intelektualnu elitu oni bili primjeri specifičnog načina pisanja, cijenio se stil, a manje sadržaj, kao uostalom i ostali autora antičkih proznih djela. Proučavanje ovih mehanizama u antičkom mišljenju omogućuje dublje i intimnije razumijevanje antike i u čemu se razlikuje od današnjice.
- Čime se trenutno bavite?
- Trenutno radim na sveučilištu Ca’ Foscari u Veneciji, gdje sam izabran na natječaju za jednogodišnji rad u sklopu laboratorija epigrafije: idućih ću dvanaest mjeseci istraživati grčke i latinske natpise. Uz zanimanje za epigrafiju, imam nekoliko filoloških radova koji bi trebali uskoro biti objavljeni. Osim toga, pripremam razne studije za buduće međunarodne skupove. Početkom studenog ove godine održat će se skup u povodu sjećanja na Matu Suića o stogodišnjici njegova rođenja, u kojemu ću aktivno sudjelovati. Suić je bio jedan od najistaknutijih hrvatskih arheologa i povjesničara starog vijeka.
- Namjeravate li objaviti knjigu o svojim istraživanjima?
- Volio bih svakako objaviti svoj doktorski rad. Nije lako jer su akademske publikacije vrlo zahtjevne i trebam najprije pronaći financijsku potporu, ali sve ovisi o izdavaču. Rad sam napisao na talijanskom, ali bih radije tekst preveo na engleski, jer se danas u akademskom svijetu većinom koristi engleski. No, moram priznati da u klasičnoj filologiji njemački, francuski i talijanski još uvijek imaju veliku vrijednost, i valja znati sva ta tri jezika, uz engleski. Uostalom, upravo talijanski, francuski i njemački, ali i španjolski i engleski i mnogi drugi današnji europski jezici, puno duguju latinskom.
- Kakva je razlika između talijanskih i hrvatskih sveučilišta što se tiče znanstvenoga rada?
- Nemam neko veliko iskustvo u kontekstu hrvatskih sveučilišta, budući da nisam nikada zapravo bio u direktnom kontaktu. Mogu svjedočiti o njemačkom i talijanskom sustavu, gdje je znanstveni rad jako visoko cijenjen i gdje je istraživanje za doktorski rad plaćeno od samog ministarstva, pogotovo u Italiji. Tako nešto u Hrvatskoj ne postoji. Znači, s jedne strane ne postoji politička volja za razvoj mladih znanstvenika, a s druge, barem u području humanističkih znanosti, sve što se objavi na hrvatskom jeziku nema gotovo nikakvog odjeka izvan Hrvatske, zbog razumljivih jezičnih poteškoća.
Umjetnost zlatara riječi
- Kakvom ocjenjujete perspektivu znanstvenika općenito u svijetu gdje je sve diktirano brzinom, zaradom i poremećenim sustavom vrijednosti?
- Slavni njemački filozof Friedrich Nietzsche, koji je prije svega bio klasični filolog (postao je profesor grčkog i latinskog u Baselu s 24 godine), napisao je pri kraju predgovora knjige "Svitanje: Misli o moralnim predrasudama", nešto vrlo bitno za sve one koji se bave proučavanjem tekstova, jezika, i povijesti općenito: “Filologija je, dakle, cijenjena umjetnost koja očekuje od svojeg obožavatelja prije svega da se skloni, da si ostavi vremena, da postane tih, da postane spor; radi se zapravo o umjetnosti zlatara riječi, koji mora obaviti svoj posao pažljivo i neće ništa postići ako ne postupa oprezno i sporo (wenn sie es nicht lento erreicht)". Ovaj sastavni dio rada klasičnog filologa je potpuno nestao. Rijetki su danas oni koji si mogu priuštiti da sporo i pažljivo proučavaju jedno specifično djelo ili jedno povijesno razdoblje. Svatko mora što prije izdati znanstveni rad, knjigu, sudjelovati na skupovima, itd., a uza sve to predavati studentima. Naravno, ovakav pristup vodi s jedne strane prema velikoj znanstvenoj produkciji, ali s druge strane možda nedostaje kvaliteta radova. Dobar znanstvenik u humanističkim znanostima mora pronaći ravnotežu između brzog i kvalitetnog rada.
- Koji su Vaši planovi?
- Zasad ću sigurno ostati u Veneciji do kraja ugovora (rujan 2016.), ali ću u međuvremenu vjerojatno tražiti drugo poslijedoktorsko mjesto ili poziciju na nekom sveučilištu u Italiji, Njemačkoj ili Engleskoj. Radije bih ostao u Veneciji, budući da obožavam grad i nije daleko od moje obitelji u Puli, ali nikad se ne zna što te očekuje kad se odlučiš za život u akademskom svijetu. (Razgovarala Vanesa BEGIĆ)