Istarsko narodno kazalište - Gradsko kazalište Pula uskoro i to već u četvrtak, 15. svibnja, u 20 sati, čeka još jedna premijerna domaća produkcija. Ovaj put radi se o predstavi "Thelma & Louise", koju prema Oscarom nagrađenom scenariju Callie Khouri, režira Dalibor Matanić.
S njim smo uoči jedne od ovotjednih proba u INK-u razgovarali o tome kako je raditi kazališnu verziju filma koji je 1991. režirao Ridley Scott, a s obzirom da je Matanić uspješan redatelj ("Blagajnica hoće ići na more", "Fine mrtve djevojke", "Kino Lika", "Majstori"…) iskoristili smo priliku da se nadovežemo i na njegov dosadašnji rad.
Ovo mu je inače treća kazališna predstava koju režira. Budući da nakon pulske premijere "Thelmu & Louise" čekaju još tri svibanjske izvedbe u INK-u (predstava igra do 18. svibnja) razgovor s Matanićem otvaramo pitanjem je li on kao redatelj u publici samo na premijeri ili dolazi i na ostale predstave?
- Ne znam kako je s drugima, ali od ovih predstava koje sam ja radio u kazalištu bio sam na velikom broju izvedbi. Kazalište je živo i stalno se mijenja iz izvedbe u izvedbu i mislim da je i glumcima, posebno nakon toliko teškog rada, bitno da netko bude uz njih. To je kao da ste nogometni menadžer, uvijek treba paziti da ljudi budu u najvećoj formi. A i mislim da je ova predstava dosta zahtjevna za cijeli ansambl pa je prirodno da budem s njima.
Kako je došlo do toga da radite "Thelmu & Louise"?
- Postojala je ideja da se nešto radi u kazalištu u Puli, u INK-u, a meni se činilo zanimljivim da radimo "Thelmu & Louise". Film je nastao 1991. i malo otvorio pitanje slobode u današnje doba, a nekako mi se čini, s vremenskom distancom, da se to pitanje sve češće i češće propitkuje. Tako da mi se učinio kao pogodan trenutak da se nadovežemo dalje na film, koristimo elemente iz filma ali se predstavom otvaraju neka nova pitanja.
Koliko sam vidio na probi, priča je osuvremenjena jer se govori o 90-ima kao o prošlom vremenu…
- Tako je. Možda postoji čak neki dašak modernog s nekim osjećajem staroga, ali manje-više tako današnjica izgleda, s kombinacijama nekih vremena, ali sve izgleda kao da se događa danas. Bitna stvar je, i to znam kada sam radio "Fine mrtve djevojke", da ta usporedba filma i predstave uopće nije bitna, da se ne očekuje kopija filma, nego se neka nova pitanja otvaraju u predstavi, što je jako bitno.
Dosta ljudi će sigurno doći na predstavu zbog samog filma i uspoređivati predstavu s njim. Koliko ima odmaka od originalnog scenarija?
- Radnja i likovi poznati su iz filma a onaj tko je gledao film naravno da će naći elemente svega toga što ga zanima. No mislim da je usporedba nebitna jer se neka pitanja iz filma sele dalje a kod nas je možda najveći manevar da je inspektor kojeg je glumio Harvey Keitel postao inspektorica tako da se prateći sudbinu Thelme i Louise radi jedan session, jedno propitkivanje mogućnosti slobode i prisutna je neka bol koja je ustvari skrivena u svim tim ženama. Tako da se otvara i tema ženske emancipacije, ravnopravnosti i sl., što se u filmu davno otvorilo, ali mislim da je prošlo dovoljno vremena da možemo o tome pričati na malo moderniji način. (Mladen RADIĆ)
VIŠE PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU