Teško da je virus H1N1 napravio neki veci posao u prepunoj dvorani Doma sportova na rasprodanom zagrebackom koncertu jednog od najutjecajnijih svjetskih bendova. I vece demone otjerala bi izvrsna gotovo dvosatna psihodelicna svirka Massive Attacka i jedinstvena, istovremeno suptilna i snažna, komunikacija benda s 10.000 obožavatelja, kojima se bristolski dvojac Robert 3D Del Naja i Grantley Daddy G u nekoliko navrata iskreno obratio, naglašavajuci sjajan duh u dvorani.
Istina, samo u krugu od deset metara od vašeg izvjestitelja dvije su cure pale u nesvijest, a gotovo nadrealno izgledalo je mahanje hrvatskom zastavom na jednoj od tribina.
Dosadan kišovit dan nije obecavao, no ogromno išcekivanje, pa i sumnje u kreativne dosege novog materijala raspršila je odlicna glazbena promocija veceg dijela novog i još neobjavljenog petog studijskog albuma, cije se pojavljivanje željno ocekuje u veljaci ili ožujku iduce godine. U tom smislu, pored nešto mracnijih »Bulletproof Love« i »Hartcliffe Star«, kojima je otvoren koncert, posebno je dobro zvucala »16 Seeter«, pjesma koju je, docekan ovacijama, otpjevao Horace Andy. Vec na maksi singlu zaživjela »Splitting The Atom« i uživo je dobro zvucala, a posebno »Marakesh«, predzadnja pjesma te veceri koju je u drugom bisu zakljucila »Karmacoma«, pjesma koja i 15 godina nakon objavljivanja zvuci svježe i mocno.
Snažno i produkcijski nenadmašno i u današnjim vremenima zvucala je još starija »Safe From Harm«, ponajveci klasik ovih pionira trip-hopa, produljena ekstaticnom završnicom. Uvjerljivo je zvucala i »Inertia Creeps«, kao i »Unfinished Sympathy«, a publika je ocekivano i ovaj put jedva docekala »Teardrop«, koju je otpjevala gošca Martina Topley-Bird, kao i »Angel« u Horaceovoj izvedbi. Martina Topley-Bird te je veceri s maskiranim nindža-multiinstrumentalistom suvereno, lucidno i kreativno odsvirala i kao predgrupa.
Da se koncert Massive Attacka održao u klubu s recimo 300, najviše 500-tinjak ljudi, što je utopijska misao za tako veliko svjetsko ime i postojece tržišne realnosti, bila bi to koncertna katarzicna bomba. Unatoc tome, jednako intimna, neglamurozna, a iznimno mocna svirka u Domu sportova stvorila je dojam klupskog nastupa i unatoc mnoštvu od deset tisuca ljudi. Tim više jer je koncert promišljeno iz pjesme u pjesmu kvalitativno i emotivno rastao, kao i efektna rasvjeta, od pocetnih minijatura sve do hipnotizirajucih svjetlosnih efekata prema kraju koncerta. Angažirane poruke o tiraniji i slobodi ovog, prije svega, glazbeno revolucionarnog benda takvom su vizualnom podrškom i ovaj put djelovale autenticno, magnetski i nimalo pretenciozno.