"Predivan koncert, puno vam hvala!", bile su zadnje rijeci Massima Savica prije naklona na kraju više od dva sata dugog koncerta u prepunom Domu hrvatskih branitelja, na kojem je nastupio s bendom. Time je rekao sve, iako je još nekih pola sata prije te zadnje pjesme porucio: "Pa dajte malo, Puležani...", pokušavajuci umoliti prisutne da malo zdušnije zapjevaju "Dodirni me slucajno", naslovnu skladbu albuma koji je ovdje promovirao.
Morao se ovaj rodeni Puljanin na pocetku boriti i s užasno lošim ozvucenjem, gotovo nepodnošljivom jekom, radi cega se na pocetku ispricao publici i obecao da ce tonci to srediti kroz nekoliko pjesama, što se i dogodilo. Tu je bila i sparina, koja se kroz otvorena vrata terase uvlacila u veliku salu i pogotovo se osjecala na pozornici, zbog cega si je stalno brisao lice, a nakon prve pjesme ispricao se publici što nema stolica, kao na njegovom zadnjem nastupu, vec su morali stajati.
Ovo zadnje nikako ne uzimamo kao manu, a sve ostalo, ukljucujuci i publiku koja je bila jaka na pljeskanju, ali je malo zatajila kada se Massimu trebala pjevanjem pridružiti u pokojem refrenu, do kraja koncerta promijenilo se nabolje. Zvuk je postao bolji, sparina kao da je popustila, a publika je grlato zapjevala Massimove hitove.
Medutim, ono što je bilo savršeno pripremljeno bila je set-lista. Na stranu što je u njoj izniveliran idealni omjer starih i novih pjesama; radi se o tome da na Massimovom zadnjem albumu dominiraju balade, a nastup je bio tako organiziran da su odlicno rasporedene sporije i brže stvari pa se koncert nikako nije mogao nazvati dosadnim. Osim toga, koncert je zahvaljujuci pametnom izboru pjesama imao jedan svoj okvir, jednu svoju pricu koja je pocela porukom "Sad sam tu" (u pjesmi "Traži me"), a završila s "Dovidenja, laku noc".
Na koncertu je Massimo imao nekoliko aduta. S jedne strane tu su autorske pjesme, pisane za njega. S druge strane, tu su obrade, pjesme koje nisu pisane za njega, ali on ih izvodi kao da jesu. Možda je najbolji primjer "Mi nismo sami", koja zvuci bolje nego u originalu Jure Stublica i Filma.
Obrade su važan dio koncerta, ali vrhunci su ipak autorske skladbe, poput "Iz jednog pogleda", koja je na polovici koncerta podigla atmosferu i natjerala publiku da zapjeva glasnije, ili "Stranac u noci", gdje je oduševljena povratna reakcija stigla još prije refrena. "Zar više nema nas", nastala nakon što je, kaže Massimo, zamolio Nenu Belana da još negdje 90-ih nešto napiše za njega, što je on i ucinio nakon dvadeset godina, natjerala je neke da iz kafica u obližnjoj sali dotrce u veliku dvoranu i uživaju izbliza.
Nama ipak najdraži moment bio je "Samo za tvoje oci", u kojem je ovaj covjek u odijelu na bini pokazao da u njemu cuci roker koji je spreman otprašiti trominutnu žesticu. Najbrža stvar na koncertu poslužila je kao neizbježno podsjecanje na pocetnu fazu karijere s grupom Dorian Gray, ali bila je i prilika za odlicno uskladenu meduigru violine, udaraljki i bubnja. Jedino što je nepotrebno ovdje bilo prepuštati publici da otpjeva refren. (Mladen RADIC)
OPŠIRNIJE U TISKANOM IZDANJU