Nika Ivančić, mlada pulska glumica nominirana je za Nagradu hrvatskog glumišta za izuzetno ostvarenje mladih umjetnika do 28 godina, i to za ulogu Keke u predstavi "Barufe" Carla Goldonija i Predraga Lucića koja još danas igra u Istarskom narodnom kazalištu – Gradskom kazalištu Pula.
Veliki korak za karijeru
- Zasigurno vam je dobar poticaj za daljnji rad bila nominacija za Nagradu hrvatskog glumišta za izuzetno ostvarenje mladih umjetnika do 28 godina u predstavi "Barufe", koja je nakon ljetnog debija na Kaštelu sada igrala na daskama pulske kazališne kuće?
- Zahvalna sam na nominaciji za "Barufe", to je veliki korak za mene i za moju karijeru. Ona je zasigurno dobar poticaj, ali nikako nije jedini. Ljubav prema kazalištu je moj najveći poticaj za daljnji rast i razvoj u ovom pozivu. Nikad nisam razmišljala o nagradama, ali lijep je osjećaj kad kazališna zajednica prepozna tvoj rad i drago mi je da se to desilo meni.
- Kako je bilo igrati u predstavi s toliko jezičnih izričaja, je li bilo zahtjevno pripremiti se?
- U ovoj sam se predstavi prvi put susrela sa slovenskim jezikom. U početku sam bila uplašena, moj prvi projekt u stranoj državi s nepoznatim ljudima koji govore nepoznatim jezikom. Trebalo je neko vrijeme dok se nisam aklimatizirala i opustila, potom su probe tekle u valovima smijeha i veselja. Čak do same premijere bilo mi je jako čudno i neprirodno odgovarati na replike koje su izgovarane na slovenskom dijalektu, ali sada mi je to postalo potpuno prirodno i napokon mogu reći da sve razumijem. Dok slovenske kolege govore na njihovom dijalektu, Petra Blašković, Elena Brumini i ja govorimo naš domaći čakavski. Kod kuće nikada nisam govorila čakavštinu tako da je ovo bio izazov za mene, no uz Petrinu pomoć ubrzo sam ga savladala i sada uživam u njemu.
- Iako ste mlada glumica, za sobom imate već nekoliko značajnih uloga među kojima i ona u "Egzorcizmu". Sve su te uloge vrlo zahtjevne, i s fizičkog gledišta. Kako se nosite s time?
- Uloga Maše u "Egzorcizmu" definitivno je fizički, psihički i glumački najzahtjevnija uloga koju sam ikad igrala i suštinski je različita od uloge Keke u „Barufama“, iako su mi obje izuzetno drage. Za "Egzorcizam" uvijek imam ogromnu tremu, čak i mjesec dana prije same izvedbe baš zbog fizičkog aspekta te uloge. S obzirom da igramo predstavu svakih nekoliko mjeseci, tek sada mi polako počinje uloga ulaziti pod kožu i počinjem je igrati s većom lakoćom, dok sam prije često bila u grču. Nije lako nositi se s tim stvarima, ali to je sastavni dio našeg posla, a meni osobno bilo kakav fizički pokret u predstavama, bio manje ili više zahtjevan, donosi radost jer uživam u tome. Oduvijek sam voljela fizički teatar i volim se baviti pokretom općenito, pa kad dobijem priliku koristiti te svoje sposobnosti na sceni, to mi donosi veliko zadovoljstvo.
- Pripreme za uloge zasigurno su vrlo važne.
- Priprema je najvažnija stvar prije nego stanete na scenu. Bez pripreme nema uloge. Uvijek volim istražiti sve što mogu o tematici koja se tiče moje uloge. Od gledanja filmova, čitanja knjiga, članaka, gledanja dokumentaraca, pa do promatranja ljudi na ulici, slušanja glazbe i istraživanja umjetničkih djela… bilo što, a da mi može poslužiti kao inspiracija.
U kazalištu uloga je živa
- Preferirate li kazališne uloge ili filmske?
- Nemam veliko iskustvo s radom pred kamerama, osim "Egzorcizma" i male uloge u prvoj epizodi "Novina", nisam nikada glumila na filmu. Kazalištem se bavim od osnovne škole, tako da sam navikla na takav rad. S ovim sitnim iskustvom kojeg imam, mogu reći da mi je ipak draža kazališna gluma. Volim tu fleksibilnost koju pruža scena jer gradnja uloge nikada nije gotova. Iz izvedbe u izvedbu imate prostora promijeniti ili dodati nešto novo i zanimljivo. U kazalištu uloga je živa, diše, kreće se, postoji, dok je na filmu uloga gotova čim završi snimanje i nema prepravaka ako ste nečim nezadovoljni. Divim se filmskim glumcima na njihovoj izdržljivosti, snazi i talentu. Za mene je snimanje definitivno teži proces nego igranje u kazalištu.
- Koji su Vam projekti i planovi za budućnost?
- Upravo sam imala premijeru u Ljubljani u Slovenskom mladinskom gledališču s predstavom "Slovenska Popevka" redatelja Matjaža Pograjca. Tamo sam provela dva mjeseca s glumcima iz ansambla i djecom s posebnim potrebama s kojima smo zajednički stvarali predstavu. Bio je to prekrasan proces i upoznala sam mnoge divne ljude. Sljedeće godine opet surađujem s Matjažem na još jednom projektu, ovoga puta u Anton Podbevšek teateru u Novom Mestu, a prije toga me čeka rad na "Snu Ivanjske noći" u INK-u u Puli pod režijskom palicom Luke Mihovilovića. Moj plan za budućnost ići je iz dana u dan i vidjeti što će se dogoditi, mislim da planiranje na duže staze nije produktivno i nije za mene trenutno. Tako da se prepuštam životu, pa ćemo vidjeti… (Vanesa BEGIĆ)