Martin Cukon i Katarina Plazibat jedini su daci u osnovnoj školi u Koromacnu koja je najmanja u Istri, a ozbiljno konkurira za istu titulu u državi. Njih ne muce aktualni problemi s nabavkom udžbenika. Dovoljni su, naime, oni reklamni primjerci koje izdavaci pošalju uciteljici Almi Poljak. Muci ih, medutim, to što razred nije malo veci. "To bi bilo dobro!", kaže Martin, živahni trecaš. "Da barem je!", veli Katarina, koja ce dogodine u peti razred u Labin.
Hoce li Martin - koji si je vec nacrtao novog kolegu te nam je s njim spremno pozirao - ostati sam? Hoce li se ovo podrucno odjeljenje raške Osnovne škole "Ivan Batelic" ugasiti? "Imamo jednog potencijalnog prvašica, vidjet cemo… Izdržimo li tu godinu, kasnije bi trebalo stizati više djece i tada ne bi smjelo biti problema", pojašnjava uciteljica Poljak.
Ova je škola zapravo na pragu zatvaranja vec šest godina (lani je brojala troje ucenika). Tome dijelom kumuje i cinjenica da se pojedini roditelji odlucuju upisivati djecu u Labin. Ove je obrazovne godine u Kromacnu, primjerice, trebalo biti osam daka, no šestero ih putuje 20-ak kilometara do grada.
Osim što Martin i Katarina drže maticnu rašku školu iznad pedagoškog standarda (112 ucenika) koji jamci samostalnost ustanove, Martin, putujuci u Viškovice, "cuva" i podnevnu autobusnu liniju Koromacno - Labin. Njome se, doduše, koriste i ostali, mahom stariji mještani pa se raspituju hoce li dogodine biti novih daka (citaj: škole).
"S njima vas ne boli glava. Nema zadatka koji ne riješe. Ovo prakticki dode kao privatna škola. Jedino je problem tjelesni, tu im fali još pokoji ucenik", prica Poljak, koja u ovoj školi kraj cementare broji 26. godinu staža. Kad se zaposlila, u Koromacnu je radila u razredu s 25 ucenika, a njen kolega imao ih je 22, takoder u kombiniranom odjeljenju. Danas Zlata Milicevic, kuharica-spremacica, koja zaokružuje ovu malu obitelj, zvoni samo za marendu!