U organizaciji Centra za nematerijalnu kulturu Istre Etnografskog muzeja Istre i Općine u petak je održan "Martin bez etikete", godišnje druženje s vinarima koji vino proizvode za svoje potrebe.
Tema ovogodišnjeg "Martina" bila je sorta teran. S Pićanštine su sudjelovali Dean Močinić iz Bolobani i Anton Tone Baćac iz Kukurini s unukom Ivanom Baćcem, iz Buja je došao Josip Franković, Silvano Deklić iz Markovca kod Višnjana, Ratko Mrak iz Trviža i Ermano Močibob iz Kaldira u općini Motovun.
Publika je najprije vidjela dokumentarni film o gostima i njihovim vinogradima i konobama, kojega su snimili autori cjelokupnog programa Nuša Hauzer i Mario Buletić, a zatim ih je pjesnikinja Roberta Razzi pozvala pred publiku na razgovor.
Razzi je tako od Močinića saznala da posađenu lozu ne treba čekati pet godina da rodi, kao što je to ona učinila u svom vinogradu, nego da se grožđe može brati već od prve godine. Anton Tone Baćac, koji je cijeli život bio poljoprivrednik, pripovijedao je kako je nekada na Labinštini mijenjao četiri litre vina ili litru rakije za litru maslinova ulja.
Osamdeset i šest mu je godina i ne pije nikakve lijekove, premda godišnje popije najviše pet litara vode - ostalo je vino! Franković, ugostitelj, a po struci agronom, novi je u proizvodnji terana, kojega je ove, druge godine u poslu, proizveo 20 posto više jer je, kaže, godina bila dobra. Publici je bio zanimljiv i zato što u konobi među bačvama drži motocikl, ali vinograd obilazi na konju.
U Pićan nisu doputovali Deklić i Močibob, pa smo o specifičnostima njihove proizvodnje terana doznali samo iz filma. Deklić ga "omeškava" sa 20 posto merlota i tako pravi misno vino kojim opskrbljuje župne urede diljem Hrvatske.
Močibob teran drži isključivo u drvenim bačvama koje su izrađene u njegovoj konobi. Od njega smo čuli i jedan važan podatak: teran se počinje piti u svibnju mjesecu, nakon što u potpunosti sazrije.
Mrak je, rekli bismo, svojim pripovijedanjem opravdao svoje prezime. Ponajprije izjavom da "svaka budala može napraviti industrijsko vino", zatim da za lijepi ten treba piti pravo vino te da mu otac ima 101 godinu, a on ga nikada nije vidio da pije vodu.
U nastavku večeri je Goran Farkaš svirao na mehu i violinu, a uz njegovu se glazbu spontano zapjevalo i zaplesalo. Atmosferu prave istarske oštarije upotpunili su susreti u briškuli i trešeti. Vina su se degustirala uz kuhani grah, koji zbog vještine pićanskih kuhara postaje sve poznatiji kao "pićanski pažul". (R. SELAN)