Turkologinja Marta Andrić, prevoditeljica "Snijega" Orhana Pamuka, članica je Programskog odbora Sajma knjiga u Istri koji slavi svoju punoljetnost s temom "Mediteran - Bijelo i Crno more" u čijem je fokusu Turska, a značajno je i predstavljanje talijanskih autora.
S Martom Andrić razgovarali smo o poznatim i nepoznatim turskim piscima, o borbi za slobodu govora u toj zemlji te o percepciji Turske u Hrvatskoj, a za početak smo htjeli doznati kako je koncipiran sajamski program koji se tiče Turske.
- Dok za Orhana Pamuka znaju već svi, ostali su turski autori uglavnom nepoznati našim čitateljima. Koji su najpopularniji autori koji će doći u Pulu. Možete li ih predstaviti našim čitateljima?
- Pamukova Nobelova nagrada posvuda je, pa i kod nas, pobudila veći interes za tursku književnost. Time se napokon pojavila prilika da se predstavi i turske klasike, kao što je naprimjer Tanpinar, kao i mlađu književnu scenu. Na sajam će doći Ece Temelkuran, mlada spisateljica koja je vrlo aktivna i na području borbe za ženska i manjinska prava, a zanimljiva je i po tome što je dosta putovala po Bliskom Istoku, o čemu govori i u svojim romanima.
Murata Uyurkulaka mnogi danas smatraju najjačim piscem mlađe generacije, odnedavno se prevodi na veće svjetske jezike, a na sajmu će biti više govora o njegovim romanima. Emrah Serbes je također pisac mlađe generacije, poznat posebno po kriminalističkim romanima, kao i po tome što je scenarist kriminalističke serije "Behzat Ç.", trenutno iznimno popularne u Turskoj. Ti pisci dosad kod nas nisu prevođeni.
Uz njih, doći će i Ayfer Tunç, spisateljica na liniji A. H. Tanpinara koja je u Turskoj dobila već brojne nagrade, i Nedim Gürsel čije su knjige prevedene na dvadesetak jezika, a zbog romana "Allahove kćeri" bio je osuđen za vrijeđanje islama. I Ayferini i Nedimovi romani već su prevođeni na hrvatski, srpski i bosanski.
- Suvremena Turska u hrvatske je domove ušla putem TV ekrana. Kako objašnjavate fenomen turskih sapunica te koliko stvarnu sliku turske sadašnjosti (i prošlosti - "Sulejman veličanstveni") prenose?
- Sapunice vjerojatno nikada i nigdje ne prenose stvarnu sliku; ista je stvar i s turskim sapunicama. Sigurno je da su one u odnosu na one južnoameričke koje su se ranije vrtjele na ekranima neusporedivo kvalitetnije. A koji su sve razlozi da naše društvo ima toliko jaku potrebu za sapunicama, to je vrlo široko pitanje i radije se ne bih upuštala u analizu.
No, turske su sapunice u svakom slučaju donijele jednu jako dobru stvar, a to je da smo napokon pokazali više interesa za tu zemlju za koju smo, valjda zato što se nalazi istočnije od nas, poprilično složno mislili da je samim time od nas i neizbježno lošija; tako smo ujedno uvidjeli i to da Turci više nisu Osmanlije čija nam se slika (uglavnom negativna, s neizostavnim čadorjem, konjima, sabljama, nabijanjem na kolje i slično) tako duboko urezala u pamćenje, nego da se radi o ekonomski vrlo razvijenom, šarolikom i zanimljivom društvu. (Razgovarao Boris VINCEK)
CIJELI INTERVJU U TISKANOM IZDANJU