Umaški likovni umjetnik Milan Marin ovoga se petka samostalnom izložbom slika pod nazivom "Who is that" predstavio u pulskoj galeriji Milotić. Izložba koja se može razledati do 13. prosinca komplilacija je dva srodna autorova ciklusa reljefnih tekstura, ekspresivnih i gestualnih sliko crtačkih afiniteta.
Marin za ishodiše u svojem stvaralaštvu nalazi u slikarstvu enformela, ali dobrim dijelom u dječjem crtežu iz predoperativne faze. Kombinacijama infantilističkog, podsvijesnog, gestualnog i grafističkog autor u konačnici stvara konkretnu sliku teških, masivnih i vrlo dubokih otisaka. Dominacija crte i kolorističkih akcenata u srazu s zagasitim, pomalo arhaičnim (zemljano/ciglenim) tonovima Marinove slike automatizmom podsjećaju na pećinski izraz starog kontinenta prožetog iskustvima modernizma, avangarde, nove slike i nadasve enformela.
Apstraktni ciklus arhitektonske naravi sučeljava se s radovima na kojima dominiraju porteti uglavnom dječjih lica širokih osmjeha, a sve načinjeno vrlo gestualnim potezima u hipu. Naravno, tekstura i sama forma radova prednjači pred sadržajnom ne bitnosti kompozicijski vrlo uravnoteženih (su)odnosa likovnih elemenata na slikama.
Evokativnost kao vrijednosni sloj Marinovih slika pobuđuje naš subjektivni odnos prema prikazu, koji ne treba imati likovnih razloga. Možemo i "gatati" u marinove slike.
No, evokacije proizlaze iz čisto likovnih vrijednosti, pri čemu vrijednost materijala treba shvatiti kao strukturu slike ili strukturu materijala i nanosa kao kompoziciju slike i njen sadržaj. To nenametanje sadržaja slike ili njenog tumačenja, daje suzdržanu ljepotu i pojačava njen meditativan smisao. Slika je izvor meditacije ili može bit sadržaja kojeg objektivno nema.
"Tupa i troma materija progovara izražajnom snagom" ( Antonio Tapies ). Marinova čvrsto i od grubih materijala sazdana slika je poput zida koji skriva nešto tajanstveno. Doista nazire li se nešto s druge strane? Zid na kraju uvijek ostavlja baš to pitanje druge strane, prostorije gdje počinje neki drugi svijet. Pred zidom se postavljaju bitna pitanja.
Dramatična ili lirska stanja. Znak dijagram ili ostatak grafita koji je već utonuo u zid-tragovi vremena. Oronuli zid; sipljiva i porozna žbuka, cement i gips. Izgrebana osnovna boja, crteži ili poruke na golom materijalu zidne površine. Površina slike je igra cementnim mlijekom i granulacijama pijeska. Struktura materijala Marinove slike, je li podatna slikarstvu? Svaki oronuli zid je slikovitiji od svježe oličene fasade. On je slojevit i reljefan, pa i taktilan.
Takve su slike Milana Marina. Kao što djeca vole čeprkati i šarati po starome zidu, uništavajući ga još više, Marinove slike potiču potrebu da dodirujemo njihovu površinu. Glatko-gruba, podloga – nabačeni sloj. Od čega je to sazdano? Gdje slikar intervenira bojom, gdje je pigment umiješao u "materijal" koji je nanio. Tehnologija i alkemijski učinak! Spoj zanatske vještine i duhovne potrebe, zapisao je Željko Sušek o novim radovima Milana Marina. (Napisao i snimio V. ŠILIPETAR)