Životni put često podsjeća na planinarenje: dok se uspinješ imaš osjećaj da ti je vrh vrlo, vrlo daleko, a krajnja točka, cilj nešto što si tek možeš zamisliti. Kada konačno stigneš do najviše točke svoga planinarenja, kada nakratko zastaneš i pogled usmjeriš k cilju, krajnjoj točki svog puta, samo uzvikneš: Bože, pa kraj i nije tako daleko - rekao nam je labinski novinar i publicist Marijano Milevoj u povodu izdanja svoje druge knjige "Vadin po nase" (Učim po naše).
Tako je nekako i sa životnim putem i djelom koje ostaje iza njega. Točno 22 godine proteklo je od prvog izdanja rječnika labinske cakavice koji je imao tek nešto više od dvije tisuće riječi, pet puta manje nego u novom izdanju, no Milevoj kaže da se dosta namučio s njim budući da je vrlo malo tekstova tada bilo pisano na toj specifičnoj cakavici. Nepunih četvrt stoljeća kasnije po nase se gona sve manje, ali za utjehu mnoge pjesme i proza ukoričeni su u brojne knjige koje danas čine pristojnu biblioteku na koju Labinjani moraju biti ponosni. Ogromna promjena koja se nije mogla zbiti preko noći.
Prije 22 godine rječnik "Vadin po nase", u kojem je prva riječ hrvatska, a druga iz labinskog govora, tiskan je u nakladi od tisuću primjeraka i s polica knjižare brzo nestao. Ovo drugo, dopunjeno izdanje, po sadržaju i formatu sasvim drugi rječnik, zbog financijske suše tiskan je u 500 primjeraka. Ako je suditi po prvim reakcijama Labinjana, zanimanje za ovaj rječnik je poprilično, a najviše veseli kad dođe u ruke novih naraštaja koji se sa cakavicom sve češće susreću u vrtiću i školi, a ne u domu svojih roditelja. (A. ŠĆULAC)