Mislim da ne poznajem osobu koja se neće moći sjetiti imena i prezimena svoje prve učiteljice. Đaci ih pamte po mnogočemu - srećom, najčešće po dobrom. Razmišljajući o tome tko bi i kako na najbolji način mogao predstaviti tu profesiju za njihov dan - Dan učitelja (5. listopada), bez imalo truda sjetih se umirovljene učiteljice Marije Sošić.
Iako nije riječ o mojoj opatijskoj učiteljici, dragoj Zori Radenković, već mi se godinama na ovaj ili onaj način provlači kroz misli i tekstove. Jednom u ulozi učiteljice, drugi put spisateljice, treći se put pojavljuje kao dobri duh gotovo svih fešti u Rovinjskom Selu, a nerijetko je možete vidjeti i na Žminjštini, u Kanfanaru, Rovinju, svugdje gdje su mladi i gdje je lijepa, pisana i izgovorena riječ središte svemira.
U svoje 43 godine radnog vijeka Marija Sošić nikada nije zakasnila na posao, a glavobolja i migrena rješavala se bez tableta i doktora - jednostavno ulaskom u razred pun vesele i znatiželjne djece.
- Što je presudilo da izaberete baš ovo zanimanje?
- Knjiga i ljubav prema čitanju koju sam naslijedila od majke. Odrasla sam u velikoj obitelji s majkom i sedmero braće. Otac je umro u logoru i našoj je majci bilo vrlo teško prehraniti nas. Mama je završila šest razreda osnovne škole u Žminju i obožavala je čitati, a posebice recitirati Preradovića. I sada u sjećanje mogu prizvati slike kako nam uvečer čita ne bismo li zaboravili na hranu. Osim što me je naučila cijeniti i voljeti knjigu, majka je bila ta koja mi je nakon završene osnovne škole predložila da postanem učiteljica.
Dobivši stipendiju upisala sam se u pulsku Učiteljsku školu, koju sam 1960. godine i okončala te se iste godine zaposlila u kanfanarskoj osnovnoj školi. No, u njoj sam ostala samo godinu dana jer se ostvario moj najveći san i želja. Prešla sam u područnu školu u Sošićima, u kojoj sam radila s najmlađima - djecom od prvog do četvrtog razreda. Sljedećih 25 godina radila sam u mješovitim razredima, i to je za mene bilo i ostalo nešto posebno. Potom od 1991. godine pa sve do umirovljenja 2003. učiteljica sam u Rovinjskom Selu.
- Zašto vam je to razdoblje u Sošićima i tamošnjim mješovitim razredima bilo najdraže?
- Prvenstveno jer sam radila s najmlađima. Te glavice, širom otvorene oči, bezbroj izgovorenih i neizgovorenih pitanja uvijek su bili moj motor, moj pokretač. Voljela sam djecu i uživala radeći s njima. Mogućnost da im prenesem znanje smatrala sam vlastitim privilegijem i nekako sam uvijek podržavala misao da su oni danas tu da im ja pomognem, da ih podučim i naučim, a već sutra naše će se uloge zamijeniti i oni će biti ti koji će meni pomoći, podučiti me. Rad s djecom omogućio mi je da i sama ostanem dijete u onom najljepšem smislu te riječi - dobrohotna, naivna, vesela, zaigrana, sretna. (piše N. ORLOVIĆ RADIĆ; snimio M. MIJOŠEK)
VIŠE ČITAJTE U TISKANOM IZDANJU