Imajući privilegij da tri mjeseca prije njegova prikazivanja u argentinskim kino dvoranama pogleda dokumentarni film "Ples s Marijom", k tome u društvu talijanskog redatelja slovenskog podrijetla Ivana Gergoleta, pulska je, pretežito ženska, publika velikim pljeskom i ugodnim naknadnim razgovorom s autorom ispratila njegov topao i dirljiv film o poznatoj argentinskoj plesačici, koreografkinji i plesnoj terapeutici Mariji Fux, koja i danas pleše u svojoj 93. godini, i čiju plesnu metodu temeljenu na unutrašnjim ritmovima i simbiozi s glazbom uspješno primjenjuje i kod osoba s tjelesnim i mentalnim poteškoćama. Suštinski, film je to o osluškivanju vlastitog tijela, o samosvijesti, razumijevanju različitih, suočavanju s brutalnim društvenim stereotipima. Do duha u tijelu.
Godinama u njen studio u Buenos Airesu (posebno dojmljivi kadrovi grada), ovoj ikoni i pionirki argentinskog suvremenog plesa dolaze učenice iz cijelog svijeta, od profesionalnih plesača i glumaca do gluhih i slijepih osoba. Maria ih sve prihvaća, bez izuzetka, povezujući ih u zajedničku skupinu.
- Umjetnost je intuicija koja seže do neslućenih mjesta, kaže u jednom trenutku u filmu Maria Fux, dodajući: "Tijelo prima glazbu i pretvara je u pokret, a svaka osoba to čini na svoj jedinstveni način".
Nakon što gledatelj u prethodnom njenom svjedočenju sazna da je kao dijete bila od svih odbačena zbog invalidnosti, jedan od vrhunaca filma je kada na glavni, iznimno sugestivan, melankoličan glazbeni motiv u filmu, pred svim polaznicima sporo, ali s izvrsnim osjećajem za ritam, na podu u sredini dvorane pleše žena koja je još kao curica ostala hroma nakon reakcije na cjepivo.
Projekciji je prethodio nastup pulske plesne grupe Art dance na istu sugestivnu glazbenu podlogu iz filmu, dojmljiv u dijelu koordiniranog usporenog naginjanja šest plesačica i jednog plesača kao jednog tijela.
Teško je za projekcije ostati ravnodušan i kad se prati i plesni i specifičan ljubavni odnos Marcosa i Macarene, osoba s Downovim sindromom.
- Ja sam majčina noga koja pleše, izriče svoj životni moto u jednom trenutku 93-godišnja Maria Fux, pojašnjavajući da je njena majka s 12-ero braće i sestara pobjegla pred progonom Židova iz Rusije u Argentinu, gdje je ostala hroma zbog infekcije, i zbog toga marginalizirana u obitelji i društvu. Uloga majke bila je presudna jer ju je, za razliku od oca, uvijek podržavala u plesu. (Z. ANGELESKI)
VIŠE PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU