Proljetno izdanje ili "pakiranje" Jazzbine nastavljeno je sinocnjim solo nastupom gitarista Marca Ribota i koncertom Will Bernard Trija u klupski uredenoj velikoj dvorani pulskog Doma hrvatskih branitelja.
Marcu Ribotu ovo je vec cetvrti koncert u Istri, pa ga je publika mogla upoznati u razlicitim reinkarnacijama (Marc Ribot Trio, Mystery Trio, Marc Ribot's Ceramic Dog), no sinoc se gitarist opravdane svjetske slave predstavio u ogoljenoj, akusticnoj maniri. Povod solo nastupu njegov je novi samostalni album "Silent Movies" (PI Recordings, 2010) koji je nastao u kratkom periodu od samo tri dana i koji je satkan od 13 skladbi snimljenih u jednom pokušaju.
Stilska raznolikost odsviranih numera kojima je Marc Ribot podario publiku, najbolje nam govori o njegovoj prvotnoj intenciji pri snimanju albuma "Silent Movies". Radi se o skladbama za postojece, izmišljene ili još uvijek neprikazane filmove koji su ga inspirirali, a koncertni repertoar bio je prava mala studija emotivnih stanja, a ne gitaristicke virtuoznosti koja ipak nije manjkala. Najviše se ocitovala u izvedbama skladbi Johna Coltranea ili pak nekoc maticnog mu benda Lounge Lizards, a vrhunac je dosegla skladbama "The Joy of Repetition" i "Sous le Ciel de Paris".
No ono što kod Ribota najviše fascinira je upravo igra cistog i prljavog zvuka, prelaženje preko pogrešaka kao da se ništa nije dogodilo ili pak inzistiranje na njima i ponavljanje teško slušljivih notnih kombinacija do nesnošljivosti. Publika je, kako to na Ribotovim koncertima cesto biva, bila podijeljena i dok su mu neki zamjerali na tehnickoj "šlampavosti" i repeticijama drugi su prihvatili igru "Prljavog Marca" i u gotovo hipnotickom zanosu poslušali sve što je on imao za ponuditi.
Aplauz na kraju svirke koja je trajala gotovo sat i pol bio je pomalo suzdržan, no teško je njime ne podariti glazbenika cije su ruke odsvirale gitarsku dionicu pjesme "Jockey Full of Bourbon" Toma Waitsa.
Nakon krace pauze na binu se popeo Will Bernard Trio koji osim Bernarda na gitari sacinjavaju još i Will Blades na orguljama i Simon Lott na bubnjevima. Trio je publici nakon Ribotovih eskapada u freneticno i nježno ponudio standardnu blues/jazz kombinaciju jednostavnih struktura i zaraznih ritmova.
Fuziju glazbenika na bini možemo metaforicki opisati kao uspješno ekipiranje glavnog kuhara (Bernard) i njegovih pomocnika, konobara (Blades) i pizzaiola (Lott) u prestižnom, ali nepretencioznom restoranu. Meni je bio glazbeno kalorican, no ne i pretjerano raznovrstan, ali iz restorana Jazzbina na kraju njihovog koncerta nitko nije izašao gladan.