Na našu pricu o centru grada, koji sve više nalikuje velikoj suvenirnici, reagirao je Luciano Bencic, vlasnik Lanotona, koji u zakupu ima osam poslovnih prostora u Puli. Veli da vec 36 godina radi u branši, a zadnjih 16 kao privatnik, te da se s vecinom konstatacija slaže, ali da Ulica Sergijevaca još uvijek ima što ponuditi.
- Istina je da je to naša najtrgovackija ulica i da bi uvijek mogla izgledati bolje nego sada, no moram napomenuti da i dalje i turisti i naši sugradani u njoj mogu pronaci svjetski renomirane brendove. Tu su trgovine Max&Co, Nara Camicie, Shoe be do, Office shoes, Shoe box, Goldenpoint, Ciciban, Benetton, Oviesse pa i moje trgovine poput Sisleya, Adidasa, Nikea, Reeboka, navodi Bencic. Dodaje da je nekoliko puta razgovarao s nadležnim ljudima i pokušao im ukazati na cinjenicu da su natjecaji za zakup prostora loše pripremljeni i da model zakupa koji primjenjuje Grad nije ispravan te stoga ulica polako nazaduje.
- Grad u natjecaju samo propisuje za koju je djelatnost prostor namijenjen, primjerice trgovacku ili ugostiteljsku, i na takav nacin ne može utjecati na to što ce se u njemu prodavati - vrhunska roba neke svjetske marke ili kineski suveniri. A to ne bi trebalo biti tako, pojašnjava Bencic te dodaje da bi se u ugovore o najmu trebali ugraditi brojni dodatni elementi kojima bi se detaljnije definirala namjena prostora.
Ukazuje i na nedostatak mehanizama osiguranja da ce zakupac najam i platiti, a ne odraditi sezonu i nakon toga nestati, dok ce iza njega ostati samo dugovi.
- Najviša ponudena cijena ne bi trebala biti jedini uvjet za zakup prostora. Ja tocno znam do koje granice prilikom licitacije mogu ici i gdje mi je granica isplativosti, ali na licitacijama stvari jednostavno izmaknu kontroli, dodu ljudi koji se cijenama napucavaju, dignu ih do neba i ostali im zakupci ne mogu konkurirati, veli Bencic i dodaje da je gornja granica za zakup do 2009. godine za prostor u Ulici Sergijevaca bila od 150 do 200 kuna, no danas nema šanse da se s tom cijenom zakupa preživi.
Pula, smatra Bencic, ma koliko to neki željeli, nije turisticki grad i stoga je siguran da takvi zakupci s tri mjeseca rada ne mogu uspješno zatvoriti cijelu godinu.
- Onda se zakup ne placa, zakupac ili ode pa prostor ostane prazan, ili ga zbog dugova isele. No, cinjenica je da nitko ne odgovara za neplacanje i da se vecina dugova nikada ni ne naplati, veli Bencic. Dodaje da Grad na kraju umjesto ubiranja visokog zakupa ostaje s rupom u proracunu.
Zbog svega toga, pojašnjava, trebalo bi i ljudima u Gradu biti jasno da najveca ponudena cijena ne mora uvijek biti i najbolja. U obzir, ponavlja, treba uzeti i druge parametre, zakupcevu ponudu, pismo namjere i ugovor dobavljaca, a prije svega toga, smatra, netko bi odgovoran trebao imati viziju što centru grada nedostaje i u kojem se smjeru treba razvijati. Netko bi trebao prošetati ulicom, vidjeti cega ima, što nedostaje i onda odluciti što u praznim prostorima otvoriti, a što naprosto izbaciti iz ponude.
Kao grad s jednim od najrazradenijih sustava licitacije prostora izdvaja Grad Rovinj, u kojem su poslovni prostori podijeljeni u tri zone, a u prvoj je zakup 11 eura po kvadratom metru, no zakupci se moraju potruditi da ga svojom ponudom zasluže. Osim toga, dodaje, moraju platiti svojevrsnu ulaznicu, odnosno nepovratna sredstva koje Grad potom ulaže u infrastrukturu tog podrucja. Napominje da Grad Rovinj pri natjecaju doista strogo definira što tocno želi u poslovnom prostoru koji iznajmljuje.
Zakljucuje da je u vrijeme recesije vecini ipak prerizicno uzeti u centru grada u najam prostor od stotinjak kvadrata i osigurati kupcima kvalitetnu ponudu, posebice stoga što je kriza najvecim dijelom nagrizla upravo modni dio, i to onaj od srednje prema višoj kvaliteti. (B. PETROVIC)
U Rovinju se licitira "ulaznica" u gradski prostor
Grad Rovinj svoje poslovne prostore daje u zakup putem javnog natjecaja pri cemu, za razliku od ostalih gradova, doista ima fiksno definiranu cijenu zakupa. Ta se cijena razlikuje ovisno o zoni u kojoj se nalazi prostor, gdje, ocekivano, najvišu cijenu imaju oni prostori u atraktivnoj zoni, ali i ovisno o djelatnosti koju zakupac obavlja pa je najskuplja zakupnina za financijske i bankarske usluge, potom za ugostitelje, a najmanja je za proizvodne djelatnosti.
Za ulazak u prostor zakupci licitiraju svojim programom pri cemu Grad propisuje sve detalje koje zakupci moraju ispuniti. Takoder, zakupci licitiraju i u novcu, ali samo u dijelu takozvane "ulaznice" i tko ponudi najviše dobiva prostor. Sredstva od "ulaznica" su bespovratna, ali i namjenska jer se ulažu u obnovu grada.
Ugovor o zakupu zakljucuje se na odredeno vrijeme od deset godina, za koje vrijeme se mogu amortizirati sva ulaganja, tako da zakupnik istekom tog roka nema pravo na bilo kakav povrat sredstava. Grad ima mogucnost otkazivanja ugovora ako zakupnik bez opravdanih razloga duže od trideset dana uzastopno ne koristi poslovni prostor, odnosno ukupno duže od dva mjeseca godišnje, osim ako za to ima pisanu suglasnost. (N.O.R. - S.Z.T.)