Obojica proživljavaju vjerojatno najbolje dane u svojim igračkim karijerama. Jedan pobire slavu u bundesligaškim arenama, drugi je miljenik nogometne Andaluzije.
Mario Mandžukić i Ivan Rakitić sinoć su stigli u London da bi pobrali čestitke hrvatskog izbornika Igora Štimca koji može biti spokojan pred najvažniju utakmicu svog dosadašnjeg izbornikovanja.
Mora samo Boga moliti da Mandžo i Raketa zdravi dočekaju veliki obračun sa Srbijom na maksimirskom travnjaku 22. ožujka. Svjestan činjenice da ključ pobjede leži u njihovim rukama. Koliko god silno bio važan doprinos najboljeg hrvatskog igrača Luke Modrića.
Mariova je bila subota. Dva bljeska. U sedam minuta. Dva tipična "mandžukićevska" pogotka. Naoko lagana. S nekoliko metara. Ali... Mandžukićev golgeterski instinkt uistinu savršeno djeluje. Snaga i moć nikad nisu bili izraženiji. Bavarska je na nogama. Allianz Arena klikće u čast hrvatskog SuperMarija. I nikome pritom ne smeta što njemački SuperMario Gomez grije klupu i u igru ulazi samo da bi Mandžo doživio "standing ovations". Tako je to u životu golgetera. Žive za pogotke i od pogodaka. Jupp Heynckes nema alternativu. Neće je imati ni čuveni Pep Guardiola koji svakim novim Mandžukićevim pogotkom sve češće podcrtava njegovo ime u novoj momčadi..
- Iskreno, ne zamaram se golovima. Meni je momčad uvijek na prvom mjestu, a moji ili pogoci mojih suigrača dolaze isključivo kao plod dobre igre cijele momčadi. U najboljim sam igračkim godinama, osjećam se odlično i uvjeren sam da mogu dati još više - kaže Mandžukić.
Ivanova je bila nedjelja. Minuta je bila 45, a španjolski spiker vrlo nadahnut: "Gooooolaaaazoooo de Rakitic..." I jest bila golčina. Vratar Rayo Vallecana nije baš najbolje ispucao loptu, a Ivan nije puno oklijevao. Prvi dodir za primanje i neobranjiv udarac iz koljena s četrdesetak metara. Nitko više nije mogao stići loptu koja je pogodila nebranjenu mrežu. Pogodak za pamćenje i prepričavanje nasljedniku ili nasljednici koji stižu u srpnju. Palac u ustima kao simbol.
- Neka takvih proslava bude što više. Baš mi je sjela. Čim sam opalio po lopti, znao sam da ide u gol, kaže Rakitić koji je travnjak napustio prije devedesete. Ne zbog ovacija, kao njegov reprezentativni kolega Mandžukić, već zbog dvaju žutih kartona koji su sijevnuli pred njegovim očima u ekspresnom roku. Prvi u 89, drugi u 90. minuti. Teško izvedivo, ali očito moguće. (M. CVIJANOVIĆ/Novi list)
CIJELI TEKST PROČITAJTE U SUTRAŠNJEM TISKANOM IZDANJU