Manaus vjerojatno nikada neće biti upamćen kao nogometni grad! Ali zauvijek hoće kao mjesto u kojem se pisala povijest kaučuka, zlatne groznice i u neku ruku opere i kazališta. I to u samom srcu prašume! Izgleda gotovo nestvarno, kao da je izmišljen! Pa zato, ako išta na svijetu može zaokupiti i ovladati ljudskim osjećajima, zarobiti mu pogled i uvijek ga ostaviti bez daha, onda je to nesumnjivo ovaj grad i Amazona i na kojoj leži. Que rio mar! Kakva li mora od rijeke!
Prvi put sam Amazonu i Manaus upoznao, gledajući im u tjeme - letio sam iznad rijeke od Santarema, preko Porto Trombetasa do Manausa. Sada živim na njoj, u Manausu, čekajući da se otputim na sjever, kroz Tabatingu, Mucajalu i Serra Pacaraimo, sve do gvajanske obale kojom caruju pijesak, palme i zdrava golotinja. Živim zapravo pomalo neobično: noći provodim u hotelu Tropical u Manausu, pomalo opušteno i zadovoljno, kao miš u vuni, a dane u žustrom glavinjanju po gradu ili na rijeci, poput ribara s dotrajalom mrežom - htio bih mnogo toga "uloviti", ali vrijeme mi nepovratno otječe, slično pijesku kroz raširene prste ruke.
Jednostavno, dan mi prekratko traje. Htio bih sve vidjeti i sve zabilježiti, s mnogima razgovarati i ništa ne propustiti. Ali, želje su jedno, a mogućnosti drugo - dan bi mi trebao trajati trideset sati, a tjedan deset dana! Tko zna, možda ni tada ne bih stigao vidjeti i uraditi sve što sam zamislio.
Hotel Tropical u kojem čekam odlazak na sjever, luksuzno je zdanje s pet zvjezdica, na asfaltnoj cesti za Ponte Negro, jednu od najpoznatijih ovdašnjih plaža. Udaljen je petnaestak kilometara od središta Manausa i pet-šest kilometara od zračne luke. Leži na maloj uzvisini iznad ušća Rio Negra u Amazonu. Izgrađen je u tipičnom španjolskom stilu, od bijele cigle i crvenog crijepa, s blago zaobljenim prozorskim lukovima i reljefnim arabeskama. To je zapravo skup od desetak međusobno povezanih zgrada, okruženih tajanstvenom prašumom i pritisnut ljeskavom jarom tropskog sunca. U mnogome podsjeća na golemu hacijendu ili minijaturni grad.
Tko je željan uzbuđenja može ih naći i u gradu. Tropical je s Manausom povezan starim rasklimanim autobusom koji s glavnog parkirališta polazi svaka dva sata. Uglavnom je poluprazan: u njemu se najčešće vozi hotelsko osoblje ili rijetki štedljivi gosti poput mene. Nije mi ni na kraj pameti novac trošiti na taksi, kad se u autobusu mogu družiti s običnim, malim ljudima koji me uz to mogu i nešto naučiti. Između ostalog i to što su lagve, chichu, Mundurucu, heve, cahuchu... I štošta drugo.
Sporazumijevamo se više gestama i pantomimom nego jezikom. Jer, moje se poznavanje portugalskoga svodi samo na stotinjak osnovnih riječi. Tako sam saznao da je lagva indijanski čamac izdubljen iz jednog debla. Chichu je vrst prašumske rakije koja se pije samo u iznimnim prilikama, najčešće u društvu poglavica i vračeva.
A Mundurucu? To je - rekli su mi moji suputnici - jedno od stotina brazilskih indijanskih plemena. Poznato je po tomu što je sredinom 18. stoljeća prodrlo sa zapada u kišne šume uz Rio Tapajos, jednu od pet najvećih južnih pritoka Amazone, i tu istrijebili ondje nastanjene Maura-Indiose.
U autobusu za Manaus prvi put sam čuo i za riječ heve. To je vitko glatko stablo, svjetlosive kore, okomito uzraslih grana, kestenjavog lista, zelenožutog cvata i jajolikih plodova od kojeg se dobiva cahuchu - tekuće drvo. Ili točnije: riječ je o kaučukovcu, drvetu za kojeg su vezane stotine godina krvavih pljački i izrabljivanja domorodaca u brazilskim prašumama. U ime i za cahuchu - čudesni mliječni sok kojeg su ovdje zvali i "el oro blanco", bijelo zlato - ubijeno je ili umrlo od gladi više milijuna brazilskih Indijanaca.
Na muci "berača kaučuka", kopača dijamanata i ispirača zlata nikla su mnoga naselja duž lijeve i desne obale Amazone i njezinih sjevernih i južnih pritoka. Među njima i Manaus, glavni grad brazilske savezne države Amazonas. Prije dolaska Španjolaca to je bilo samo malo neugledno indijansko selo na ušću Rio Negra u Amazonu. Danas je to jedan od najneobičnijih gradova na svijetu. Iako je u samom srcu prašume, daleko od modernih kopnenih putova, ima više od milijun stanovnika i sve karakteristike urbane metropole.
Pravi procvat doživio je potkraj devetnaestog stoljeća, u vrijeme glasovite kaučuk-groznice; razvijao se tri puta brže od New Yorka i dugo godina bio mjerilo modnih trendova i raskoši, poput Pariza i Londona. Tada su, zahvaljujući gradonačelniku Eduardu Ribeiri, izgrađene mnoge monumentalne građevine, među kojima i kazalište Amazonas, poznato i kao Opera House, te crkva sv. Sebastiana, tržnica i luka. (Napisao i snimio Đorđe LIČINA)
CIJELI TEKST PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU