Poštovana psihologinjo,
Pišem vam za svog sina koji ima četiri godine. U rujnu ove godine počeo je odlaziti u vrtić s katastrofalnim rezultatima. Od onda ne spava dobro noću, odbija hranu, često povraća nakon što jede i zatvara se u sebe.
U početku sam smatrala da je to zbog promjene, jer kad je počeo u vrtić - rodio se njegov brat. Prije bratovog rođenja, odnosno početka pohađanja vrtića, on je bio sa mnom kući jer ja nisam zaposlena.
Ima poteškoća u jezičnom izražavanju i mislim da su ga vršnjaci izolirali i zbog toga. Zahvaljujući logopedu dostigli smo neka poboljšanja iako je potrebno još raditi. Na naše veliko iznenađenje, sudjeluje u božićnoj predstavi. Odgojiteljice su rekle da polako napreduje.
Ono čega se najviše bojim su preseljenja. Naime, iz stana selimo u vlastitu kuću na proljeće – na drugu stranu grada. Zbog te selidbe on više neće moći odlaziti u taj vrtić, i morat će pohađati jedan bliži jer bi put predugo trajao. Uz trud, mogla bih postići da se viđa s nekim svojim prijateljima iz trenutnog vrtića i nakon preseljenja. Voljela bih svakako vaše mišljenje o cjelokupnoj situaciji. Unaprijed hvala, jedna majka.
Poštovana,
Prema onome što ste opisali, najbolje rješenje bilo bi, ako je ikako moguće, da vaše dijete ne mijenja vrtić bez obzira na selidbu. Time biste mu osigurali određeni kontinuitet i stabilnost. Dijete koje se pokazuje kao vrlo senzibilno i osjetljivo na promjene teško će se prilagoditi tolikim promjenama u kratkom vremenskom razdoblju: novoj kući, suživotu s bratom i istovremenoj promjeni vrtića.
Pokušajte mu izaći u susret, uz malo dužu vožnju do, već poznatog vrtića, kako bi dostigao emotivnu zrelost i tako se, bez većih teškoća, mogao suočiti s daljnjim promjenama.
Vjerujem da imate mnogo obaveza, ali ova mala žrtva omogućiti će vašem sinu da se emotivno razvija u dobrom smjeru i pokazati će svoje rezultate tijekom nastavka školovanja. Podupirite ga, potičite ga na različite aktivnosti koje ga zanimaju, razgovarajte s njim i posvetite mu dovoljno vremena kako se ne bi razvila bratska ljubomora. Iskoristite vrijeme koje provodite s njim, pokušajte ga razumjeti i biti mu podrška te poštivati njegove potrebe i vrijeme koje je potrebno za prilagodbu. Ukoliko je u vrtiću prisutan stručni suradnik, psiholog ili pedagog, možete s njima razgovarati o mogućem razvijanju daljnje situacije.
Poštovana,
Imam 16 godina i osjećam se neprihvaćena od svoje obitelji do te mjere da vodim dupli život. Prije otprilike osam godina preselili smo se na ovo podneblje, i uključila sam se u školu i sve je bilo normalno.
Razvila sam prijateljstva, ali sam se uvijek osjećala drukčija. Kako sam rasla, tako se i taj osjećaj sve više povećavao. Upisala sam željenu srednju školu, vrlo sam uspješna učenica, ali pronašla sam sebe kroz metal glazbu. Počela sam se oblačiti u crno, obojala sam kosu i počela nositi određenu vrstu nakita.
U školi nisam imala problema zbog svoje promjene, ali kući smatraju da odlazim krivim putem. Ne žele me slušati kad im želim objasniti zašto želim tu promjenu, zašto se u njoj osjećam dobro. Nisam depresivna, ne koristim nikakva opojna sredstva, ne pijem – ali slušam "metalku".
Trenutno, kako bi zadovoljila roditelje oblačim se, prema njihovim očekivanjima, normalnije. Nažalost, često nosim duplu odjeću i presvlačim se kad izađem iz kuće, glazbu ne slušam glasno kao prije već na mp3.
Takva situacija sve mi je teža, ali jednostavno ne znam što da napravim da shvate moje potrebe. Umorna sam od tog duplog života, želim biti prihvaćena iako sam drukčija.
Poštovana,
Prije nego što možemo očekivati od drugih da nas poštuju za ono što jesmo, moramo se poštovati bez kompromisa kako bi "zadovoljili" osobe koje nas okružuju. Samo izražavanjem sebe možemo dostići ravnotežu i zadovoljstvo.
Svakako vam želim savjetovati da se ne identificirate u potpunosti s glazbom, već zadržite svoju posebnost i svoj individualitet.