Hassan Abdelghani, voditelj pulske fotografske galerije Makina i nagradivani fotograf, zadnjih dana niže uspjeh za uspjehom. Nakon brojnih putovanja s izložbom "From a Distance", Abdelghanijeve fotografije bit ce ukoricene i u knjigu. Izložba ide dalje, a nedavno je umjetnicki koncept za tu seriju fotografija nagraden na Rovinj PhotoDaysu. Od Abdelghanija smo prvo htjeli doznati što mu to priznanje znaci?
- Kao prvo, nikad se prije nisam natjecao na PhotoDaysu i uopce se nikad nisam natjecao u Hrvatskoj. Nisam na Facebooku, nemam stranice na internetu - recimo da sam jedan od onih tajnovitih koji se ne vole trpati. Kod mene to funkcionira na najjednostavniju foru - netko vidi moje radove, svide mu se i pozove me na izložbu. Dosad sam imao dosta priznanja, ali vani, jer ipak sam 18 godina živio u Danskoj. Nikad se ovdje u Hrvata nisam trpao - jer ovdje svi sve znaju, svi su najpametniji tako da se nikad tu nisam laktao. Znate kako je tu kod nas kad ti kažu: "Lako je dobiti neke nagrade tamo u Danskoj gdje ih dobije svatko, pa hajde je ti dobij ovdje." Zato mi ova nagrada puno znaci jer potvrduje da sam dobio priznanje tu, na svom terenu. Sad sam i ovdje, navodno, priznat.
Kada je koncept "From a Distance" nastao, što predstavlja i gdje je sve izložen?
- Prije nešto više od godinu dana pozvali su me iz austrijskog grada Judenburga da tamo napravim izložbu, da na neki nacin spojim Austriju i Pulu. Buduci da nisam htio fotografirati arhitekturu, tijekom dugih šetnji - prvo na groblju u Grimaldi pa na Mornarickom groblju s mojim prijateljem Borisom T. Maticem, došao sam do ideje da fotografiram fotke s nadgrobnih spomenika. To me ponijelo i na neki sam drugaciji nacin to fotkao i otkrio sam potpuno drugi svijet - svijet pokojnih. Tijekom tog rada otkrio sam i nešto meni sasvim cudno. Naime, neki od tih mrtvih Austrijanaca nisu fotografirani za života, no clanovi njihove rodbine su na nadgrobnom spomeniku htjeli imati fotografiju. Tako bi fotograf došao napraviti fotku mrtvog covjeka sa zatvorenim ocima i na njih lijepio tude oci. Groblja su inace motivi raznih fotografa, ali nitko dosad nije otišao toliko daleko ili, kako bih ja rekao, toliko blizu. Izložba u Judenburgu je bila ludo primljena, Austrijance je to jako šokiralo jer su vidjeli svoje pretke. Potom sam bio pozvan na veliku izložbu u Grazu koju su mediji pažljivo popratili. Jedan je komentar bio da su moje fotografije pokojnih "fascinantno morbidne".
Galerija Makina slavi dvije godine rada - koji su po tebi njeni uspjesi, a što se još može poboljšati?
- Sam je uspjeh da je bilo toliko puno izložbi te da je bilo toliko posjetitelja, a sve bez novca. Proširiti ime galerije i privuci puno ljudi koje galerija uveseli je takoder uspjeh. Škole dolaze organizirano posjetiti izložbe pa me i to veseli. Zaista se možemo pohvaliti da smo imali velikih medunarodnih izložbi, a sve je to dovedeno bez para, putem poznanstava.
Je li lako opstati kao fotografska galerija u gradu kao Pula koji živi samo ljeti?
- Jako je teško, ja uz galeriju jedva preživljavam. Unatoc toj teškoj situaciji cijele godine radim. I u zimskim je mjesecima galerija svaki dan otvorena. Glavno je da se nešto dogada i da je Makina dala neki znak ovom gradu. Velika mi je satisfakcija da kada se u nekom Londonu ili Kopenhagenu spomene Pula, onda se spomene i galerija Makina. Sada se s tim renomeom mogu dobiti velike izložbe pa galerija postaje premala za njih. Trenutno sam u dogovoru s Arheološkim muzejom Istre da se dio tih velikih izložbi postavi u Svetim srcima, a dio ovdje. (Razgovarao Boris VINCEK)
CIJELI RAZGOVOR PROCITAJTE U DANAŠNJEM TISKANOM IZDANJU.