U uredenju medusobnih odnosa Republika Hrvatska je sa Svetom Stolicom u drugoj polovici 90-ih godina potpisala nekoliko ugovora - o suradnji na podrucju odgoja i kulture, o dušobrižništvu, o pravnim te gospodarskim pitanjima.
U vrijeme njihova sklapanja i ratificiranja, a i godinama kasnije, prilikom svake operacionalizacije provedbe - od uvodenja vjeronauka u vrtic do neplacanja poreza na "place" svecenicima - bilo je u javnosti razlicitih gledanja i prijepora. Strucnih i laickih.
Aktualni slucaj Dajla vezuje se, iako je pitanje koliko utemeljeno, uz posljednji sroceni ugovor - o gospodarskim pitanjima.
Njime se "u želji da financiranje Katolicke crkve bude uredeno na suvremen i djelotvoran nacin, u skladu s demokratskim društvenim ustrojem, Republika Hrvatska obvezuje da ce Katolickoj crkvi vratiti imovinu koja joj je oduzeta u vrijeme jugoslavenske komunisticke vladavine, a koju je moguce vratiti prema zakonskim odredbama; naci odgovarajucu zamjenu za dio dobara koji nije moguce vratiti; te isplacivati pravnim osobama Katolicke crkve naknadu u novcu za ostalu imovinu koja nece biti vracena".
U potrazi za strucnim komentarima ugovora izmedu Hrvatske i Svete Stolice na internet-stranicama Ministarstva za vanjske poslove i europske integracije RH našli smo rad, u sklopu Diplomatske akademije, ekonomistice Tajane Lušic.
U njemu autorica zakljucuje da je ugovor o gospodarskim pitanjima izazvao najviše polemika (od sva cetiri potpisana) jer se njime predvida povrat imovine Katolickoj crkvi procijenjene na milijarde eura. Ona napominje da je rok povrata imovine krajnje neodreden. Za usporedbu navodi da je povrat crkvene imovine u istocnoeuropskim zemljama takoder rješavan ugovorima sa Svetom Stolicom, ali na razlicite nacine.
Posebno istice ugovor s Madarskom, koji je bio prvi što ga je Sveta Stolica potpisala s jednom zemljom proizašlom iz komunistickog sustava. U njemu je dogovorena lista dobara koja ce država vratiti Katolickoj crkvi, a naznacen je i rok - od 1998. do 2011. godine.
Lušic napominje da madarski ugovor ne predvida zamjenu dobara koja nece moci biti vracena, a što je dogovoreno u hrvatskom slucaju. Madari su precizno definirali i iznos koji država placa Crkvi za imovinu koju joj ne može vratiti (u visini kamata da je vrijednost te imovine uložena na dugi rok), a hrvatska država preuzela je obvezu da ce za takvu imovinu isplacivati Crkvi "primjernu novcanu naknadu u cetiri godišnja obroka".
Lušic podsjeca na još jednu razliku: u madarskom ugovoru Katolicka crkva izrijekom izjavljuje da su njegovom provedbom zadovoljeni njezini zahtjevi za naknadu i rješenje pitanja imovine, cega u hrvatskom nema.
Ipak, u zakljucku svoga rada Tajana Lušetic ocjenjuje da ugovori izmedu Svete Stolice i Republike Hrvatske predstavljaju "vrhunac tisucljetnih veza države Hrvatske s Katolickom crkvom", da se njima "naglašava neovisnost i samostalnost Crkve i države" te postavljaju "cvrsti temelji zajednickog djelovanja za opce dobro", a Hrvatska se "njihovom primjenom obvezala na suradnju s Katolickom crkvom na dobrobit ne samo katolika, nego i svih njezinih gradana". Kako da ne.
Porecka i pulska biskupija potraživala 850 hektara zemlje
Ugovor o gospodarskim pitanjima je stupio na snagu sredinom prosinca 1998., a njime je predvideno da ce imovina Katolickoj crkvi u Hrvatskoj biti vracena "u razumnom roku", a da ce u roku od šest mjeseci mješovito povjerenstvo saciniti popis te imovine, s naznakom roka povratka.
Postupak vracanja je ipak išao sporije, što je razvidno i iz informacija objavljenih u medijima narednih godina. Primjerice, poreckoj i pulskoj biskupiji zemljište na ulazu u turisticko naselje Zelena Laguna pokraj Poreca vraceno je 2002. godine.
Usput, ova biskupija potraživala je, prema informaciji koju je našim novinama 2003. dao Lino Zohil, tadašnji vikar zadužen za povrat crkvene imovine, oko 850 hektara, od cega na istarske župe otpada 600, a ostalo na samu biskupiju.