Jedna od možda najpoznatijih svjetskih šuma baobaba nalazi se na Madagaskaru, najvecem otoku africkog kontinenta, koji gotovo da nije ni nalik na Afriku. Iako je od kopna udaljen svega oko 400 kilometara, na Madagaskaru nema divljih africkih zvijeri, velikih slonova, vitkih antilopa, zebra, nema cak ni majmuna, ni otrovnih zmija ili paukova. Nakon što se, u pradavno doba, odvojio od majcice Afrike, otok se nastavo razvijati neovisno, u izolaciji, i postao dom jedinstvenim životinjskim i biljnim vrstama koje ne žive nigdje drugdje na svijetu. Sve vrste lemura, njih tridesetak, u potpunosti su endemicne, kao i velika vecina gmazova, žaba, kameleona, i raznovrsnih biljaka. Cak i ljudi imaju sasvim malo africkih gena...
Afriku se smatra kolijevkom covjecanstva i gotovo nevjerojatno zvuci da je otok naseljen tek prije nešto manje od 2.000 godina, a što je još cudnije, prvi doseljenici došli su iz daleke Indomalezije. Dojedrili su preko Indijskog oceana starim trgovackim putovima i sa sobom doveli azijski nacin života, svoje tradicionalne obicaje, tabue i magiju. Mala africka plemena došla su tek kasnije, i postupno se pomiješala s Indomaležanima, ali bez obzira na miješanje gena, stanovništvo još i danas krase karakteristicne azijske crte, poput lagano kosih ociju, ravne kose i svjetlije puti. Zajednicko ime im je Malgasi.
I nakon što su se prvi doseljenici udobno smjestili, u hladovini kokosovih palmi kilometarskih pješcanih plaža, došli su im u posjet i prvi bijelci. Marko Polo nazvao je Madagaskar Veliki crveni otok, vjerojatno ga zamijenivši sa somalskim Mogadišuom. Medutim, arapski kartografi, koji su u to doba bili daleko ispred svojih europskih sunarodnjaka, zacrtali su ga kao veliki Gezirat Al-Komor ili Mjesecev otok. Krajem 17. stoljeca otok je postao sjedište bradatih gusara Indijskog oceana. Prilikom jednog iskrcavanja na cvrsto tlo, Thomas White, strašni engleski gusar, ugledao je „divlju princezu“, silno se zaljubio u nju i na kraju je oženio. I dobio sina. Buduci da na otoku nije bilo škola, poslao ga je u London, ali se djecak ubrzo vratio u divljinu, okupio oko sebe ostale potomke gusara i krenuo se baviti unosnijim i zabavnijim poslom od ucenja. Gusarenjem. Skupna je postala poznata kao zana mulata ili djeca mulati. S godinama je brojila sve više clanova i prerasla u narod Betsimisaraka (mnoštvo nerazdvojnih) koji je danas drugi po velicini, od 18 madagaskarskih velikih etnickih skupina.
Domace stanovništvo još i danas bjelopute strance naziva vazaha – gusari, prema kapetanu Whiteu i njegovoj družini.
Salama vazaha, salama vazaha! Zdravo gusaru!! - sa smiješkom na licu pozdravljaju veseli klinci na pješcanoj plaži, dok šum valova tiho struji toplim zrakom. Iz hlada kokosovih palmi proviruju slamnate kolibice ispred kojih odmaraju njihovi stanari. Miran je to svijet. Nekako, kao da je zaustavljen u vremenu starih gusarskih prica i nekih davnih dana.
Malgasi su na prvi dojam vrlo ljubazni, ali pomalo rezervirani, nasmiješeni, ali nekako distancirani. Otocni su to ljudi koji nemaju baš puno dodirnih tocaka s Afrikancima. Ali bez obzira na prividnu hladnocu, njeguju snažnu tradiciju gostoljubivosti i dobrodošlice.
Na Madagaskaru se nikome nigdje ne žuri. Nema cesta, voznog reda, avioni služe uglavnom za bogate strance, a najpouzdanije prijevozno sredstvo je bicikl. Biciklisticki servisi nalaze se i u najudaljenijim selima pa ukoliko nema žurbe, nema ni problema. Mještani su oduševljeni kad vide bijelog gusara kako im prašnjav, na biciklu dolazi u posjet i prica o hladnoci i rezerviranosti Malgasa zvuci tad potpuno nestvarno.
Krošnja u zemlji, korijen na zraku. Iznutra su cesto šuplji pa ponekad posluže i kao zaklon ili utocište životinjama i ljudima. Jedan je cak pretvoren u bar, drugi, malo nesretniji, u zahod, trecem opseg iznosi 30 metara... Debla su im previše vlaknasta da bi se koristila kao drvena grada pa se, izrezani u tanke prutice uglavnom koriste za izradu košara, užadi, mreža i odjece, širom Afrike. Od korijenja se rade razliciti tradicionalni kozmeticki preparati. Sjemenke se koriste kao zamjena za kavu, a mesnati dio ploda upotrebljava se za fermentaciju u lokalnoj proizvodnji alkohola.
Baobabi nemaju godove po kojima bi se mogla odrediti njihova starost, ali prema nekim procjenama životni vijek im je vrlo vrlo dug, cak izmedu 2.000 i 5.000 godina. A kako se uz dugoživuca stvorenja cesto vežu mitovi i legende, tako je i jedna stara africka prica povezala baobabe i slonove.
Mocnog vraca Mombase bojala su se sva lokalna plemena. Osjecao se toliko snažnim i mocnim da se prozvao kraljem džungle. I jednoga dana, kako to inace u pricama biva, moc mu je udarila u glavu. Postao je neustrašiv i pogodio strijelom Sambusu, velikog vodu krda slonova. Sambusa je do tog trenutka uglavnom ignorirao bahato ponašanje Mombase, ali strijela ga je razljutila. Krenuo je na vraca, a za njim i cijelo njegovo krdo. U silnoj panici, Mombasa je pronašao utocište na stablu baobaba. Slonovi su opkolilo baobab, gurali ga, tresli, lomili granje, ali ga nisu uspjeli pomaknuti. Bahati vrac odonda nije više viden, a kada slonovi grebu i ljušte koru baobaba, stari Afrikanci kažu da traže Mombasu, jer ga zbog svoje savršene memorije nisu mogli zaboraviti.