- Svjedoci smo činjenice da se u svakodnevnom govoru udomaćio termin "alternativne činjenice". U početku smo podizali obrve ne vjerujući što autor time želi reći, no ubrzo je postalo jasno da se radi o smišljenoj akciji zamagljivanja činjenica, stvaranja privida stvarnosti. To izaziva nepovjerenje kod jednih, a kod drugih olako prihvaćanje plasiranih istina kao jedinih. Na međunarodnoj sceni takva igra postaje opasna u ionako iznimno ozbiljnoj situaciji, i vodi ka gomilanju problema koji, ne da se ne rješavaju, već se dodatno kompliciraju - rekla je nagrađivana hrvatska novinarka Mirjana Rakić, mnogima najpoznatija po dugogodišnjem uređivanju i vođenju vanjskopolitičke informativne emisije "Reporteri".
Zahvaljujući udruzi Fenoliga, Mirjana Rakić je nedavno gostovala u Premanturi gdje je održala vrlo zanimljivo predavanje koje je nazvala "Svijet na rubu nervnog sloma". Njeno je gostovanje izazvalo jako velik interes javnosti kojoj niti sat i pol konkretnih i detaljnih vijesti iz svijeta i vanjskopolitičkih analiza nije bilo dovoljno, jer su imali još mnoštvo pitanja nakon predavanja.
Gejzir nacionalizma
- Nažalost, mislim da sve manje i manje pratimo vijesti iz svijeta, prave vijesti iz svijeta, i to iz niza razloga, između ostalog i zato jer smo zaokupljeni sami sobom, a i zato što nekako razmišljamo da nas se eventualno tiče ono što nam je "blizu vrata", ono što nam je malo dalje, ajde, to će valjda susjedi zaustaviti, a ono što nam je daleko, to su nečije druge brige. Tako da se svijet svodi, i u novinama i u elektroničkim medijima, a na televiziji pogotovo, na neke razglednice, na neke zanimljivosti ili velike katastrofe, nesreće ili terorističke napade. I to eventualno prvi i drugi dan od događaja, prebrojavaju se žrtve, traže se sumnjivci, a onda idemo dalje, čeka se neki novi, veći broj žrtava. Uglavnom reagiramo na prijetnje, na neizvjesnosti, što je i sasvim logično da se pribojavamo onoga što se može dogoditi, a događa nam se svašta. E, sad, zahvaljujući suvremenim tehnologijama, mi smo zapravo svakodnevno zasuti hrpom informacija, toliko da navečer kad dođemo kući kažemo "ajmo razgovarati o nečemu sasvim bezveznom, idemo se malo smiriti". Zato sam svoje predavanje nazvala "Svijet na rubu živčanog sloma". Što nam se zapravo dogodilo? Gledajući vijesti iz svijeta, puno puta ostajemo u nevjerici. Primjerice, u Americi smo navikli da bude nešto što je već uhodano, te jedna dinastija nasljeđuje drugu, dobro, bio je tu Obama nakon Busha, pa sad bi nam se opet trebali pojaviti Clintonovi, i tako dalje, a onda se pojavio Donald Trump - započela je svoje izlaganje Rakić.
Dolazak dobro nam poznatog biznismena na čelo najveće Amerike mnoge je šokirao. Njegov uspjeh na izborima, rekla je Rakić, u samom je startu bio velika neizvjesnost, čak i za Republikance koji su ga imenovali, a pogotovo nakon dobivenih izbora i nakon niza poteza koje je proveo i koje je obećao provesti. Njegov dosadašnji način vođenja države čini se poput vođenja jedne velike kompanije, no ako nešto pođe krivo, u rješavanje nastalih problema uskakat će cijeli svijet. Rakić je dodala da će se Trump možda ipak malo bolje uhodati u te predsjedničke tračnice u koje je uskočio i vratiti se na one vrijednosti koje jedan veliki sustav kao što je američki jednostavno mora sačuvati i održati.
- Predsjednik nije "Pale sam na svijetu", pogotovo ne u Americi. Vas je netko izabrao i to s određenim ciljem. Ne samo vaši birači, kao što neki naši političari vole isticati pri nekim odlukama. U Americi postoje dva kolosijeka za koje se zna da su stalna i ključna, a to su krupni kapital i vojska. Dakle, to se ne smije ljuljati, možete probati neko vrijeme, ali vas se jako brzo vrati u "normalu". Ali on je i dalje velika nepoznanica, danas kaže jedno, sutradan drugo, s njim su postale jako popularne takozvane alternativne činjenice. Kad se Trump prvi put obraćao novinarima u Bijeloj kući, napravio je jedan presedan. Rekao je "vi od drugog reda na dalje, s vama ne želim razgovarati. Vi govorite alternativne činjenice o meni". A radilo se o velikim medijskim kućama kao što su CNN, NBC, New York Times, Washington Post i tako dalje. S tim da je ta alternativna činjenica zahvaljujući upravo Trumpu 2016. godine već postala riječ godine, jer je taj izraz koristio za sve što se pisalo ili govorilo, a nije mu bilo po volji. Kad dođete u situaciju da istine i laži stavljate u isti koš, to je užasno opasno za jedno društvo, jer dovodite u pitanje slobodu, a tada je put do fašizacije društva vrlo blizu. Zašto biste vi provjeravali nešto i dovodili u pitanje nešto što sam ja rekao, jer vi ste mene izabrali i ja ću vas voditi ma kud to bilo… To je otprilike njegov stav. Dakle, svijet se našao na rubu živčanog sloma, između ostalog i zato što su zahvaljujući tom iznenadnom gejziru koji je probio na američkim izborima, tendencije koje su se pojavile u Europi tog izrazito jakog populizma dobile iznenadni povoljan vjetar u leđa. To su bile Nizozemska, Francuska, Njemačka i Turska. Ponavljala se ista retorika, ona koju je koristio Trump: Amerika Amerikancima, Nizozemska Nizozemcima, Francuska Francuzima i tako dalje. Nećemo strance, nećemo druge, nećemo burke na ulicama, nećemo džamije, svih ćemo deportirati, i tako dalje. U današnje vrijeme, u svijetu koji se posljednjih desetljeća sve više i više povezivao, to je opasna teza - istaknula je Rakić.
Svijet je ponovo došao u nesretnu situaciju da se isključuju neke društvene skupine koje već postoje u nekim zemljama iz ovog ili onog razloga, bilo da je to kolonijalno naslijeđe, ili su to neka nova kretanja na koje su države manje ili više dobro odgovorile. Sad se odjednom počinju stavljati neke stvari pod upitnik, pitate se što se to vama događa, mislite da možete bolje, i uvijek su za to nešto neki drugi krivi. Primjerice, u Nizozemskoj koja ima oko 17 milijuna stanovnika i visok BDP, 80 posto čine Nizozemci i ostalo su građani koji su došli iz drugih zemalja, a među njima je i 2,2 posto Marokanaca. Upravo su oni još od lani meta nizozemskom desničarskom kandidatu na predstojećim parlamentarnim izborima Geertu Wildersu, koji govori za njih da su smeće, obećava zabraniti Kur'an, zatvoriti džamije, izvući Nizozemsku iz EU, i tako dalje. Iz iskustva znamo da su takva retorika, pa i ljudi koji se njome koriste, vrlo opasni, no zanimljivo je da i oni sami imaju neke repove iza sebe. Primjerice, Wilders je po majci Indonežanin, pa nema neke logike da netko takav proziva emigrante ili ih želi izbaciti iz zemlje. Isto je tako i s Trumpom čiji je djed bio Nijemac koji je emigrirao u Ameriku, a majka mu je također emigrantica iz Škotske.
Političari i politikanstvo
- Često volimo koristiti onaj izraz "u zemljama razvijene demokracije". Razvijena demokracija nije nešto što dolazi samo od sebe, nju mogu graditi samo građani koji su dobro informirani, koji znaju na koji će način odlučivati o nekim ključnim pitanjima, koji znaju što je za njih dobro, a što ne. Vi mene ne birate na izborima zato jer sam ja toliko visoka, što, ne znam, imam nebesko plave oči ili vam se sviđa moj osmijeh. Birate me zato što sam vam predočila nešto iza čega ja stojim i to vama mora biti jasno. Ako vam je nejasno, onda me morate pitati i ja vam moram konkretno odgovoriti, jer u krajnjoj liniji, vi ste ti koji mi dajete novo radno mjesto. U masi situacija me začudi kad netko kaže "pa, dobro, o tome ćemo mi već odlučiti ovako ili onako". Ne, nećete to vi odlučiti ovako ili onako i nećemo to odgađati, jer je to vaše radno mjesto! Vi niste bogomdani, pa ste došli na tu poziciju; vama je netko dao svoj glas, svoje povjerenje, i povjerio vam novi posao. Svi od nas koji jesmo ili smo bili u radnom odnosu imali smo svakodnevno radne zadatke koje smo morali odraditi. Jednako tako i predsjednik, i premijer i ministri i gradonačelnici, svi imaju svoj posao i nema prebacivanja poslova s jednog na drugog - poručila je Rakić.
U tim razvijenim demokracijama, nastavila je, gdje građani znaju što ponekad dovode u pitanje i što im se može dogoditi, dolazi do toga da se čak i oni inertni i nezainteresirani građani aktiviraju u ključnim trenucima, i to glasanjem. Primjerice, kad su prije dvije godine bili lokalni izbori u Francuskoj, kad je Marine Le Pen, koja je dosta jaka u Francuskoj sa svojom Nacionalnom frontom, za razliku od njenog oca koji je pokrenuo tu stranku, prošla prvi krug lokalnih izbora s dosta velikim brojem glasova, pojavila se opasnost da će osvojiti većinu francuskih komuna. A riječ je o stranci ekstremne desnice. U tom ključnom trenutku, birači su se vratili tradicionalnim strankama, onoj Sarkozyjevoj i Hollandeovoj, kako bi spriječili dolazak na vlast Nacionalne fronte Marine Le Pen. Dakle, možda se nisu mogli udružiti oko toga što žele, ali su se definitivno složili oko toga što NE žele u svojoj zemlji. Ista stvar se dogodila i u Nizozemskoj gdje su se birači masovno odazvali na izbore kako bi spriječili Wildersa i njegove pristaše da dođu na vlast.
- Znate, takvi ljudi, ti iz krajnje desnice, su obično jako glasni na skupovima i mitinzima, tu možete čuti jako puno vike, patriotizma, velikih ideja, no to se sve jako brzo istopi i na kraju ostane bitno samo da se kako-tako zadrže na vlasti i onda kažu da će biti konstruktivna oporba, ma što god im to značilo. I mi smo se dosta toga naslušali na izborima. Kad gledate te kampanje i predizborne debate u koje se u inozemstvu svi uključuju bez iznimke, onda zapravo vidite da se svi bavimo istim pitanjima i problemima, svugdje u svijetu. To su tolerancija, transparentnost vlasti, transparentnost vlasništva, nepotizam i korupcija, pitanja ekonomskog rasta, nezaposlenosti, socijalne politike i, naravno, imigranata. Samo temeljem bogatstva pojedinih zemalja, snage pojedinih stranaka, odnosno temeljem kvalitete kadra koji imate unutar svoje stranke, možete izlučiti neko rješenje koje bi možda moglo biti korak u pozitivnom smjeru koji bi donio dobre rezultate, kaže Rakić.
Fair play iznimke
Poznato je da određena sveučilišta u svijetu "uzgajaju" buduće političare. Da bi netko bio dobar političar, mora imati talenta za to, no politika se ipak uči i to u eminentnim stoljetnim institucijama. Pored svega toga, istaknula je Rakić, morate biti vizionar, morate razmišljati barem pet koraka unaprijed da biste znali u kojem smjeru morate krenuti da bi to na koncu bilo dobro za vašu državu, koliko god netko u tom trenutku sumnjao u vas. To se može činiti kao kockanje, ali zapravo se ljudi koji su već godinama dobro ukorijenjeni u politici ne kockaju, oni jednostavno znaju. U tome se razlikujemo mi "obični ljudi" koji eventualno možemo predviđati, i oni koji znaju što će uslijediti, "vizionari", dobro potkovani političari, a tu sposobnost imaju što temeljem svog političkog iskustva, temeljem promatranja određenih tokova u svijetu i u svom okruženju. No, isto tako, napomenula je Rakić, kad ste političar, morate, kao javna osoba, držati do sebe i neke stvari ne smijete niti pomisliti, a kamoli ih javno izgovoriti, kao što je Sarkozy, primjerice, u svojoj predizbornoj predsjedničkoj kampanji prije nekoliko godina, kad je došao u jedno crnačko predgrađe kakvih po Francuskoj ima dosta, rekao "Uh, što ovdje smrdi. Ovdje je samo smeće". Odmah drugi dan su ga svi mediji razapeli i tada nije prošao na izborima.
- Mnogi se brane od ovog nesretnog vala izbjeglica, ali oni nisu sami krivi za nastalu situaciju. Svaka zemlja po pitanju toga reagira na drugačiji način. Dobar primjer je, recimo, njemačka kancelarka Angela Merkel koja je pozvala izbjeglice da dođu u njenu zemlju. Njemačka je oduvijek rado otvarala svoja vrata radnicima iz drugih zemalja, pa tako i našim ljudima, zato jer ima enormnu industriju. Kao što vidite, ona se iz svih kriza jako brzo izvlači, jer je duh društva drugačiji, kao i odnosi prema zakonima i prema nekim društvenim vrijednostima koje su svima zajedničke, a to su prije svega rad i kvaliteta rada. I zakon, kad se donese, je jednak za sve, a ne samo za neke. Istina, i ta humanost ima granice, jer ne možete biti pretjerano humani ako vaš narod i zemlja grcaju u problemima i sad ćete vi otvoriti vrata masi imigranata, opteretiti sustav i stvoriti si dodatne probleme. Serija terorističkih napada koja se posljednjih par godina događa diljem Europe, a od kojih su neki ciljano režirani, dovela je do toga da smo počeli sumnjati u svakoga. Čak i ako ne želimo gledati vijesti ili čitati novine, vijesti u današnje vrijeme same stižu do nas preko društvenih mreža kao što je Facebook. Prošle godine je izašla u medijima mapa svih terorističkih napada koji su se dogodili po Njemačkoj s navodima da su ih sve od reda počinili izbjeglice iz Sirije, što je bilo potpuno netočno, ali je diglo veliku halabuku. Pazite, Facebook ima oko dvije milijarde korisnika, i kad vidite jednu takvu vijest koja se širi brzinom munje, gdje provjeriti je li to istina ili ne? Koga ćeš zvati da ti to provjeri, tajne službe? I dok onda mediji odrade svoj posao, pa se objavi vijest da je prethodna vijest bila neistinita, da su to lažne i štetne informacije, dotad ona vijest već procirkulira, obiđe cijeli svijet i to je gotovo, već smo svi diskutirali o tome i stvorili svoje mišljenje, konstatirala je Rakić.
Istina, nisu ni u drugim zemljama svi besprijekorno "čisti" i pošteni, ali nema toliko tog manevriranja kakvog ima kod nas, pa kad se neki zakon donese, odmah gledamo kako ćemo ga malo izigrati, obično preko neke veze, dodala je Rakić. U drugim se europskim zemljama, ističe ona, ne razmišlja na taj način, te još uvijek snose posljedice za svoje "greške", što smo mogli vidjeti i iz nedavnog slučaja kad je francuski ministar unutarnjih poslova Bruno Le Roux podnio ostavku zbog istrage oko ljetnih poslova njegovih kćeri, jer je objelodanjeno da ih je zapošljavao još kao maloljetnice, te su one tijekom nekoliko godina zajedno zaradile oko 55 tisuća eura. Le Roux uopće nije čekao da se o njemu u javnosti raspravlja 15 dana, pa da odgovara na svakojaka pitanja, već je onog trenutka kad je to izašlo u javnost zahvalio na danom mu povjerenju i podnio ostavku. To govori, prije svega, o odnosu njega kao političara prema njegovim biračima koji su ga odabrali na temelju nekih njegovih moralnih kvaliteta, a ne samo politike. Građani su vjerovali da će ih kao Ministar unutarnjih poslova štititi, pa je utoliko znao da je iznevjerio njihovo povjerenje. Neovisno o tome koliko je težak njegov "zločin" - doveo u pitanje cijeli jedan sustav.
Kud svi Turci, tud i Erdogan
- Evo vam drugi ugodan primjer, koji je zaista raritet. Emmanuel Macron, jedan od predsjedničkih kandidata na aktualnim izborima u Francuskoj, rekao je da je 33 tisuće građana Francuske za njegovu kampanju doniralo do 50 eura. Znači, to je bio limit koji je postavio za donacije. Kad su ga pitali kako će znati da mu nije neki predsjednik upravnog odbora neke multinacionalne kompanije donirao više novaca, odgovorio je da je to nemoguće, jer se svaki donator morao potpisati uz donaciju od 50 eura. Inače je kod njih strogo zabranjeno da vam kampanju financiraju multinacionalne kompanije, a pogotovo ako se među donatorima pojavi ime neke farmaceutske kompanije. Znači, on je u svoju kampanju uveo dosad neviđenu transparentnost, i to mu daje određenu prednost pred drugim kandidatima. I dok nam jedni svojim primjerom pokazuju kako bi trebala izgledati ta demokratska Europa i njeni građani, s druge strane imamo Tursku koja je krenula onim putem koji je neizvjestan otprilike kao situacija s Trumpom u Americi.
Govorim, naravno, o predsjedniku Erdoganu koji je nakon lanjskog pokušaja državnog udara proširio svoje predsjedničke ovlasti maksimalno, i koji zapravo misli da je sve to što radi dobro, jer se time čuva sustav i tekovine Turske, a sad još planira provesti i referendum na kojem će se glasati o ovlastima predsjednika nakon čega će Erdogan Tursku pretvoriti u sultanat. Dakle, bit će svemoguć. I naravno da će referendum proći, nemojte se iščuđavati, napomenula je Rakić.
U cijelom spomenutom procesu događa se jedan presedan, jer nikad niti jedan političar ili predsjednički kandidat nije odlazio u druge demokratske zemlje držati javne mitinge. To se jednostavno ne radi, no Erdogan šalje svoje ministre u druge države gdje žive Turci da šire njegovu propagandu i prikupe što veću podršku za ostvarivanje njegovog nauma. Takvi su postupci izazvali veliku buru u javnosti i medijima, a u Nizozemskoj im je održavanje mitinga zabranjeno, zbog čega ih je turska vlast nazvala fašistima.
- Turska se nalazi u nezgodnoj situaciji, u jednom, možemo reći, trusnom području. Ona je još 50-ih godina primljena u NATO iz strateških razloga i danas je njegova druga najveća vojna snaga. S druge strane su joj na vrata došle izbjeglice, i ona sad ima kartu za ucjenjivanje. Što da radi politika i Europska Unija? Moraju sjesti za stol i postići neki sporazum, ali svaka od država ima u svemu tome neke svoje, uglavnom gospodarske interese. Zato, primjerice, pitanje izbjeglica ili primjene vojne sile u Siriji još nije riješeno, kao i mnoge druge stvari koje nam se događaju. Tu dolazimo i do ključnog problema koji tišti Europsku Uniju, jer još uvijek nije riješen, a to je pitanje vanjske politike i pitanje zajedničke sigurnosne politike, jer se oko toga nikako ne možemo dogovoriti. Mi se lako dogovorimo o trgovanju Renaulta s Ericssonom ili ne znam kim, ali o zajedničkim snagama koje će intervenirati u slučaju da se nešto dogodi i o zajedničkoj politici gdje postoji kodirano što se smije, a što ne smije i da stojimo iza toga bez obzira o kome se radilo, e, to nikako ne ide. I što se onda događa? Svaka zemlja će štititi svoje interese i zato se oko nekih ključnih problema formiraju nekakve trojke, dvojke i komisije koje onda sastanče, pa izvještavaju svoje ministre i premijera o donijetim zaključcima, pa onda ovi opet kalkuliraju i razmišljaju, i taj proces onda traje unedogled, a nas drže u bezobraznoj neizvjesnosti. Ono što svi zajedno moramo konačno shvatiti i prestati skakati jedni drugima za vrat jest da nema te krize na ovom svijetu koja se neće riješiti jednim potpisom za jednim stolom. Samo smo mi nekako tu ostali "s velikom žlicom u ustima", znate, ušli smo u Europsku Uniju i sad se svega što je rečeno držimo kao Svetog pisma. Ponavljam, morate vidjeti koji je vaš interes i do koje granice vi unutar toga možete funkcionirati, jer nikad svako ne nije ne, niti je svako da da. Uvijek postoji neki prostor unutar kojeg možete i morate manevrirati argumentirajući to temeljem interesa vašeg gospodarstva, naroda, tradicije i ne znam čega sve ne, jer to svi rade, poručila je Rakić.
Domaći karijeristi
- Hrvatska ima lošu kvalitetu političara koji su na ovaj ili onaj način karijeristi. Smatram da kad preuzmete neki posao, morate biti odgovorni za njega. Međutim, kod nas je narod još uvijek na neki način bogobojazan, rekla bih, i stalno nalazi neka opravdanja i isprike za svoje nedjelovanje. Isto tako nemamo tu naviku izglasavanja nepovjerenja, niti imamo tu svijest birača koja u zapadnim zemljama postoji, a to je da ako ste vi već izabrali nekoga na neku funkciju, onda je taj netko vama odgovoran i mora savjesno obavljati svoj posao. Ukoliko to ne radi, imate potpuno pravo "dati mu otkaz". Ti političari nisu tamo sami za sebe, a isto tako, ako već rade taj posao, moraju imati i određena znanja. Jako mi je ružna i tragična ta niska razina znanja naših parlamentaraca. Dogodi se masu situacija u kojima pokazuju temeljno nepoznavanje zakona, pa čak i ustava, razmeću se u kampanjama nekakvim praznim obećanjima i floskulama koje nemaju temelja u našem zakonodavstvu i jednostavno je neprovedivo, i onda izbori završe i op, pojela maca, ništa se nije promijenilo, smatra Rakić.
Prljavi interesi
U cijelom svijetu postoji bezbroj suludih situacija kojima se dobro zna uzrok i mnogi su problemi prisutni zbog nečijih prljavih interesa, i koliko god mi mislili da nas se nešto ne tiče, cijeli je svijet zapravo jako uzročno-posljedično povezan. I upravo zato ne smijemo ostati imuni na vijesti i slike iz svijeta. Nažalost, još je Albert Einstein dobro ustvrdio kad je rekao "Samo su dvije stvari na svijetu beskonačne, svemir i ljudska glupost, samo što za svemir još nismo sigurni." (Patricija SOFTIĆ)