Izložba akademskog slikara Martina Bizjaka naslovljena "Crteži" bit će otvorena u subotu, 16. srpnja, u 21 sat u galeriji El Magazein (Portarol 33a) u Vodnjanu. Tim će povodom ovaj uvaženi umjetnik i kreator pulske i istarske kulturne scene izložiti više od 60 svojih radova, od kojih je većina nastala posljednje dvije godine.
Martin Bizjak rođen je u Hrastniku u Sloveniji 1929. godine, a diplomirao je u Ljubljani na Akademiji za likovne umjetnosti 1958. godine. U Puli od 1957. najprije djeluje kao likovni pedagog, a kasnije kao referent za kulturu u Općini Pula, pa voditelj kulturno – estetskog obrazovanja pri Radničkom sveučilištu, a bio je direktor Festivala jugoslavenskog igranog filma od 1975 -1984.godine. Nemjerljiv je doprinos Martina Bizjaka u oblikovanju kulturne scene Pule i Istre. Nakon umirovljenja, intenzivno se bavi slikarstvom i započinje uvijek domišljenu i razložnu izložbenu aktivnost. Samostalno je izlagao u priznatim izložbenim prostorima u Zagrebu, Puli, Kumrovcu, Pazinu, Buzetu, Labinu, Rovinju, Mariboru, Ljubljani, Bledu, Ptuju, Zagorju, a sudionik je i brojnih slikarskih likovnih kolonija u zemlji i inozemstvu. Kao istaknuti kulturni i javni djelatnik, dobitnik je nagrade "Dr. Mijo Mirković" i Ordena rada sa srebrnim vijencem, uz ostala priznanja struke.
Uz ovu izložbu Martin Bizjak nam je podario svoj esej o sebi i crtežu, kojeg objavljujemo u cijelosti:
"Evo što o crtežu kaže jedna velika hrvatska slikarica: "Dobro je što je crtež tako živ da s njim živiš, strepiš, s njim i zbog njega zaboraviš na sebe i svoj usrani život." I na drugom mjestu: "Crtež mora biti jednako opor kao i život. Ako crtež proizlazi iz duha, a linija iz ruku, crtež kao uzbuđenje činjenja važniji je."
Ja crtež uspoređujem sa zvukom violine iz koje senzibilne ruke izvlače od najtanjih do oporijih tonova.
Crtež istovremeno spada u najstariju tehniku likovnog priopćavanja (sjetimo se samo crteža na stijenama spilja, na staro oruđe i oružje te druge predmete koje je čovjek koristio u toku povijesti).
Što se pak mog rada tiče, crtao sam mnogo u srednjoj školi i na akademiji. Premda sam u svom kasnijem radu crtež koristio uglavnom kao pripremu za sliku, uvijek sam ga cijenio i uvažavao kao samosvojnu i samostalnu likovnu disciplinu. Onda je neke godine naišla naročito oštra zima pa sam atelje morao zamijeniti dnevnim boravkom. Da bih poštedio ukućane i sebe neprestanog seljenja slikarskog pribora, počeo sam risati zbog štednje na bilo kakav papir. Nastala je tako moja prva zbirka samostalnog crteža. Pa je kasnije došao period mojih čestih bivanja po bolnicama. I tu sam mnogo crtao da bih si skratio vrijeme, a ponekad i zaboravio na bolove. Stečenu sam naviku "produžio" kući u vrijeme mojih oporavaka. Takvo je obilato crtanje pak nosilo opasnost od ponavljanja i nekorisne rutine. Naravno da sam tu mogućnost nastojao što više osvijestiti i izbjegavati koliko se moglo.
Skladnost gibanja
A što sam crtao, što je sadržavalo moje tematsko crtačko područje? Ljudska figura - naga ili obučena, pokoji pejzaž ili "mrtva priroda". Obučena figura, recimo, koliko god gubila od svoje elementarne vjerodostojnosti, dobro bi došla zbog svojih alternativnih vrijednosti. Posebno me uzbuđuje figura u pokretu zbog svoje skladne motoričnosti, gestualnosti i uvijek sigurne, premda ponekad delikatne uravnoteženosti. Ta skladnost i živost gibanja, rastenja i preoblikovanja osobitosti su svekolikog života ljudi i prirode oko nas. Ljepota koja na površini oblikuje svoje najveće savršenstvo, a krije u sebi začuđujuće bogatstvo unutarnjeg sustava koji sav uznemiren i napet pulsira prema vani. U svemu je prisutno to neponovljivo biološko i estetsko jedinstvo.
Mnogi kipari su vrsni crtači
Poznata je priča o velikom Leonardu koji je kriomice secirao mrtva ljudska tijela, ne bi li otkrio tajanstvenu unutarnju zbilju. Sve što se približi savršenstvu djeluje snagom neupitnog povjerenja. U tome je zapravo ona suština, koja je emanirala čuvenu misao koju je upravo taj veliki renesansni erudit zapisao u svom slikarskom traktatu: "Svako umjetničko djelo mora izgledati kao da je urađeno s najvećom lakoćom, bez obzira koliko se umjetnik namučio stvarajući ga."
Naglašene vrijednosti crteža su u njegovoj provokativnoj tehnici. Svaka je tehnika doduše ovisna o materijalu, ali mi se čini da je to vrsna ponuda u crtežu posebno komforna. Osobno najradije koristim mekanu olovku ili u naše vrijeme tehničku olovku kojoj nije potrebno neprestano šiljenje. Iz nje nastojim izvući sve njene podatne i obilne mogućnosti.
Mnogo je toga o crtežu rečeno i zapisano, ali iz vlastita iskustva zaključujem da svi oni koji se njime bave mogu posvjedočiti njegovu moć koncentracije i zadovoljstva, gotovo do terapijskih učinaka. Uronjen u čin crtanja čovjek ne samo da "zaboravi na sebe", već unešenom snagom crtanjem probija "zid realnosti".
Mnogi su kipari vrsni crtači, jer je crtež osnova njihovih skulptorskih zamisli. Arhitekte gotovo da ne možemo zamisliti bez znanja crtanja. Najpoznatiji filmski redatelji crtanjem si predočavaju svoje likove i scene. Karikaturisti zauzimaju specifično mjesto među crtačima. Autori crtanih - animiranih filmova mogu svojom crtačkom vještinom ostvariti velika filmska djela. Mnoge su profesije, po nuždi, vezane s crtanjem. Napose, dječje je crtanje tipična i nezamjenjiva njihova preokupacija. U dječjem radu ima mnogo spontanosti i ekspresivnosti. Po njima možemo pouzdano pratiti stupanj njihovog psihomotoričkog razvoja. Zbog svega toga pa i zbog njegove jednostavnosti i pristupačnosti, crtež spada u najraširenije i najmanje elitne umjetničke vještine.
Čovjek iz susjedstva
Čovjek iz mog susjedstva koji bi često dolazio k nama morao bi mi svaki put nacrtati konja. Kad je pao prvi snijeg pravio bi od njega razne figure umjesto uobičajenog snješka. Bio je jako darovit, ali nije imao nikakvih šansi da u tome napreduje.
Ja sam imao sreću što sam jednog dana sreo znanca koji je pod rukom držao neku mapu. "Što imaš u mapi?" "Crteže", kaže on. "Možeš li mi pokazati?" A on, koji je inače bio sklon nestašlucima, otvori mapu. Ostajem začuđen i zadivljen. Pričao mi je o mnogim stvarima vezanima za crtež, usprkos mojem neuvjerljivom držanju. Pričao je između ostalog o nekim školama u Ljubljani pa čak lagao da on ide u jednu takvu školu. Uspio me uznemiriti do kraja.
Nakon neprospavane noći otišao sam prvim jutarnjim vlakom za Ljubljanu. Ostavio posao i neobaviještene roditelje te nestao! U Ljubljani, gdje ranije nisam nikada bio, morao sam se mnogo raspitivati za likovnu akademiju (o kojoj mi je znanac isto pričao). Na akademiji su pak dvije ljubazne tajnice poručile: "Kod nas su prijemni ispiti već završili, ali Vi ionako ne biste mogli biti primljeni jer nemate srednje škole. Ali, imate sreću. Upravo danas započinju prijemni ispiti na srednjoj likovnoj školi''. Raspitam se za tu školu i pronađem je. Idem ravno direktoru škole. Podsjetio me na sliku bivšeg kralja Aleksandra s monoklom. Možda i zbog toga, ali sigurno zbog svojeg dostojanstvenog i gospodskog držanja stekao je odmah moje povjerenje. Pitao me imam li što pokazati, crtež ili slično? Sjetih se da u džepu držim zamotanu marendu u papir na kojem se nalazi neki moj crtež. Odmotam je pred njim na stolu, crtež je bio sav mastan... Nije ništa komentirao, već je digao slušalicu i telefonom naredio profesoru koji je vodio prvi od predviđenih ispita da me pričeka pred vratima i primi na ispit. Primljen sam u školu, ali potpuno nezasluženo. Ništa od teoretskih predmeta nisam znao, osim? Trećeg je dana pred nas postavljena vaza. Bilo mi je to prvo crtanje "po prirodi". Kao da me vodila neka tajanstvena ruka, vazu sam dobro nacrtao. I tako sam se našao na toj školi. Suviše je i spominjati da je već na toj školi crtanje spadalo u najvažniji predmet."
(Priredila Bojana ĆUSTIĆ JURAGA)