Izložbu "Tabula rasa - autorefleksivno, primarno i analitičko u hrvatskoj umjetnosti" koja je otvorena u Muzeju suvremene umjetnosti Istre u sklopu Noći muzeja 2014. moguće je razgledati do nedjelje 9. ožujka.
Izložba je lani u lipnju postavljena u Gliptoteci HAZU u Zagrebu, no njena pulska inkarnacija je nešto izmijenjena i proširena. "Tabula rasa" ne želi samo obuhvatiti primarne i analitičke umjetničke postupke, već će ih, kao glavni akcent i izvjesni finalni produkt smjestiti u puno širi kontekst autorefleksivne i autoreferencijalne umjetničke prakse u Hrvatskoj od druge polovice pedesetih godina prošlog stoljeća pa sve do recentnih radova hrvatskih umjetnika koji se i danas u svojoj umjetnosti referiraju i služe upravo takvim postupcima. Od kustosa Mladena Lučića koji nas je vodio kroz izložbu htjeli smo doznati kada je nastala ideja za ovaj postav.
- Sama ideja o izložbi stara je četiri godine kada smo Božo Majstorović, Damir Sokić i ja razmišljali da napravimo priču o autoreferencijalnim tendencijama s time da glavni akcent stavimo na radove primarnog i analitičkog prosedea.
Dakle to što je u drugoj polovici 70-ih po meni zatvorilo ono što zovemo modernom i otvorilo vrata postmoderni. Ne bih rekao da su ti radovi bili, kao završetak nečega, inicijatori postmoderne, nego su jednostavno označili kraj jedne epohe koja je došla do svog vrhunca. Zbog toga smo akcent htjeli staviti na radove primarnog i analitičkog karaktera koji zaokružuju iskustvo moderne. Radi se o konceptualnom razmišljanju koji govori da ne treba nikakva naracija, nikakva priča ni simbolika, da se treba posvetiti mediju kao takvom - ogoliti ga i krenut s idejom da umjetnost, citirajući Maljeviča, ne smije biti u službi ideologije, religije ili politike, kaže Lučić.
On dodaje da ta djela koja su lišena naracije čitamo tako što gledamo ono što pokazuju. Citirajući Franka Stellu: "To što vidiš upravo je to što vidiš."
Pojam autorefleksivnosti u likovnosti tumačimo trenutkom kada umjetnički rad postaje istraživanje konkretnog procesa umjetničkog stvaranja, te ne posjeduje nikakva narativna, simbolična ili ikonička svojstva. Upravo zbog toga na izložbi "Tabula rasa" nema radova koji sadrže bilo kakva očitavanja koja su izvan konteksta umjetničkog rada kao takvog.
- Primarno slikarstvo je upravo to od čega se kreće. Tu, na primjer, imamo radove Borisa Demura, Marijana Molnara, Antuna Maračića ili Željka Kipkea koji su čisti radovi primarnog i analitičkog prosedea. To je bio jedan vrlo važan segment umjetnosti prošlog stoljeća. Dakle čisti analitički i istraživački postupci gdje su čak i nazivi djela sasvim jasni: "Što bliže linija do linije" ili "Procesualna kompozicija", nazivi koji zapravo opisuju proces rada.
U tim procesima dolazi do ogoljenja slike, a s time se priča vraća na početak. Radi se o izvjesnom presliku konceptualnog razmišljanja, kada je praktično bilo "zabranjeno" slikati, no slikari se s time nisu složili te su odlučili te principe prenijeti na svoj metier i na svoje medije, kaže Lučić.
On ističe radove Deana Jokanovića Toumina i Gorana Petercola koji je po njemu najznačajniji predstavnik tog pokreta sa svojim velikim natron papirima na kojem je jedna jedina linija ili presavijenim pak-papirom koji naziva umjetničkim djelom jer postoji proces njihovog stvaranja. S druge strane tu su i radovi Drinkovića, Sokića i Rašića koji su te primarne i analitičke elemente usvojili, no koji svoju pažnju usmjeravaju na tvorbu objekata. (Boris VINCEK; snimio D. MEMEDOVIĆ)
CIJELI TEKST PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU.