Trećeg dana Festivala i tri filma u tzv. Hrvatskom natjecateljskom programu, od čega dva u Areni, a jedan u kinu Valli. Točnije: dva hrvatska i jedan makedonski film u kojemu glavne uloge tumače Hrvati, odnosno dva igrana i jedan dokumentarni. Prije svega, tu je Puljanin Vedran Živolić, kojemu je uloga Lazara prva velika glavna uloga na filmu, i to makedonskom filmu i na makedonskom jeziku, a Goran Navojec (kao Mićo šef mafije) je odavno preskočio taj redoslijed. Pretpostavljam da se, što zbog Vedrana (najviše), Gorana i koprodukcije, a onda i zbog aktualne teme balkanske rute prijevoza, krijumčarenja i prebacivanja migranata, "Lazar" Svetozara Ristovskog našao u Areni.
Živolić kao mladi Delon
To se može uvažiti, kao i sve ove činjenice oko Vedrana Živolića, koji je ulogu Lazara zarobljenog u začaranom krugu obitelji i šverca, kriminala i želje da se iz svega izvuče u zagrljaju studentice Katarine (Nataša Petrović) odigrao izvrsno, bar što se tiče odabira lika, kao iskrenog nesretnika dječjeg lica koji zna što hoće i što neće i podsjeća na Delona iz svojih početaka, ipak malo prilagođen današnjoj modnoj digitalnoj sceni. Kada sam već kod ove makedonsko-hrvatske priče na filmu i oko filma, a migranti i tako iz Makedonije na kraju završe kod nas, dobro je spomenuti da je talentirani Ristovski ovaj svoj umjereni krimić s okusom melodrame u dramaturškom smisli najavio već u suradnji sa Sviličićem u koprodukciji "Takva su pravila".
Makedonija se čini dobrom kulisom za već pomalo zaboravljenu temu (Schmitov "Put lubenica") izbjeglica, Štip kao grad nasilne urbanizacije, a ljudi žive na ostacima nekadašnjih sigurnijih ognjišta. U toj i takvoj kulisi simpatičnom se čini scena, koja na kraju film žanrovski ipak određuje kao triler, iz "kineske četvrti" s velikim zmajem i ubojstvom kao mali hommage Ciminu, ili još bliže Polanskom.
Rastrgan između obaveza i moralnih dilema, Lazar je dobar prototip današnje izgubljene balkanske generacije koja traži spas u EU, baš kao i migranti s nemirnog Istoka, ali problem nastaje onog trena kada se prijeđe ona moralna granica s koje nema povratka. Biti sukrivac u nečijoj smrti, ili se odreći sebe, znači očekivati neminovnu kaznu i mislim da je to najsnažnija poruka ovog filma.
Nema više pravila
Za Marinkovićevo "Ministarstvo ljubavi" ni uz najbolju volju i trud ne mogu naći ni jednu olakotnu okolnost ni razlog zašto je uopće snimljen, a zašto je u Areni to je lakše objasniti, jer kada se vrata otvore svemu i svačemu onda više nema pravila. Ukratko, jedan od državnih inspektora, Krešo (Stjepan Perić - drugi je Dražen Kuehn) koji lovi vještice, pardon, udovice hrvatskih branitelja s mirovinom, koje žive u vanbračnoj vezi s nekim pa tako krše pozitivne propise države, na kraju je upecao pastrmku. Kakve to veze ima jedno s drugim? Nikakve, osim da po istoj špranci kako se Marinković osjetio pozvanim da "osnuje" Ministarstvo ljubavi, tako bi država trebala uputiti "inspektore" da otkriju po kojim se to kriterijima u HAVC-u baca hrvatski novac na ovakve gluposti. Još ih na kraju morate i gledati i razbijati si glavu da se u sveopćem lažnom moralu i populističkoj brizi za "malog čovika" (film i kinematografiju) lova baca kao da su svi pijani milijarderi, a s druge strane isti vrište da nema za prijevoz srednjoškolaca i djece branitelja, kojima kasni stipendija. Rado bih se uhvatio za nešto korisno oko ovog filma, ali vjerujte da niti u onim filmskim počecima nije bilo ovoliko dilentantizma. Mogli bi Kulturnjaci 2016. i ovdje ponuditi kakvo skupljanje potpisa, ali kako se radi o udovicama branitelja koje žive na našim grbačama, sumnjam, a još su iz okolice Drniša i Čavoglava. Ima ih čak i u Istri, kaže statistika.
Na kraju ove papazjanije nitko nije ništa dobio, a svi su mnogo izgubili; od dosadnih TV lica iz još dosadnijih TV serija (Štrljić, Perić, Kuehn, Ojdanić, Navojec, Marinković, Volarić…) do jedne ptice koja je završila u gulašu, a punica u bazenu sa slomljenom nogom. Ako vam je to smiješno ja vam ne mogu pomoći, a valjda bi trebalo biti satirično. Možda je to mali korak za nas male, ali velik za rezigniranog zeta i lošeg ljubavnika Krešu. (Mate ĆURIĆ)
OPŠIRNIJE U TISKANOM IZDANJU