Vecerašnjoj projekciji filma "Besa" na pulskom Kaštelu prisustvovat ce i redatelj Srdan Karanovic, autor koji je tocno prije 30 godina u Puli osvojio Zlatnu Arenu za film "Petrijin venac". Pored tog snažnog emotivnog filma iz 1980. godine, široj je publici najpoznatiji kao autor kultne serije "Grlom u jagode" (1975.), nostalgicnog prikaza odrastanja u šezdesetima. Jedan je od najvecih jugoslavenskih redatelja; studirao je na praškoj filmskoj akademiji FAMU, a pored deset igranih filmova, snimio je i više od 70 dokumentarnih, kratkih igranih i namjenskih filmova.
Govoreci prije dvije godine o stereotipima vezanim uz "divlji Balkan", makedonska teoreticarka Elizabeta Šeleva poslužila se i jednom izjavom Srdana Karanovica u kojoj se požalio da strani producenti od njega ocekuju i financijski podržavaju filmove u kojima se koristi balkanska mješavina krvi, nasilja, rata i strasti.
- Jeste li u snimanju filma "Besa", buduci da je rijec o koprodukciji, imali punu autorsku autonomiju, bez ikakvih naloga producenata u proracunatom, stereotipnom pogledu na Balkan?
- Može se reci da jesam. Bilo je nekih produkcijskih uvjetovanja u smislu gdje trošiti ciji novac, a samim tim i odakle angažirati pojedine suradnike. Nijedan producent (bilo ih je cak devet!) nije se miješao direktno u moje autorstvo. Da je bilo drugacije, taj film, kao i svaki drugi, ne bih ni snimao. Mislim da je film ispao oko 70 posto onako kako sam ga zamislio, a to je vrlo visok postotak. Današnje koprodukcije su, inace, vrlo komplicirane; dugo se ceka na pojedine rate raznih fondova iz razlicitih zemalja. To je i razlog što su se pripreme, snimanje i obrada prilicno razvukli. Cekanja i neizvjesnosti utjecali su i na koncentraciju ekipe, a i na moju. Tu se možda negdje "pogubilo" preostalih 30 posto.
- Kako danas, s deset, petnaest godina odmaka, gledate na ratove na podrucju bivše Jugoslavije? Cini se da je nacionalizam, iako utihnuo i potisnut globalizacijom, još uvijek dominantna "kulturološka" matrica na prostorima bivše Jugoslavije?
- Ti su ratovi za mene bili cista i surova besmislica s nepotrebnim žrtvama i stradanjima. To je odavno jasno iole mislecim ljudima sa svih naših prostora. Ni jedan narod se odavde ne može iseliti ili preseliti. Ostajemo živjeti zajedno - jedni s drugima ili jedni pored drugih. U duhovnom smislu, to je ostao isti prostor, bez obzira što se nekada zvao Jugoslavija, a sada se zove "region". Mislim da polako sve više suradujemo i razmjenjujemo duhovna i materijalna dobra. Bilo bi to još ljepše i lakše da se politicarima u tim novonastalim državicama povremeno ne prohtije ponovno nas intrigirati i huškati jedne na druge. To valjda rade da bi ucvrstili sebe na vlasti i opravdali te besmislene i užasne ratove.
- Niste snimali tijekom 90-ih. Izmedu filma "Virdžina" (1991.). i "Sjaja u ocima" (2003.) imali ste 12 godina redateljske pauze. Je li to bio politicki protest protiv Miloševicevog režima ili se u tom nacionalistickom ludilu i ratu niste mogli ili željeli autorski izraziti?
- Da, u pocetku je to bio protest protiv Miloševiceve vladavine, a i protiv svih naših ratova koji su, izmedu ostalog, rušili i sve duhovne vrijednosti na svim našim prostorima. Poslije Daytonskog sporazuma vratio sam se u Beograd i pokušao ponovno snimati filmove. Sad se javljaju drugi problemi koji su sve teže savladivi. Ukratko se zovu – novac!
- Široj ste publici najpoznatiji po iznimno popularnoj romanticnoj seriji "Grlom u jagode" koja sve do danas, 35 godina od snimanja, nije izgubila kvalitetu i gledatelje. Koliko je njezin uspjeh utjecao na Vaše naknadno stvaralaštvo?
- Naravno da taj uspjeh raduje i mene i moje suradnike, ma koliko ga nikad, u ovom obimu, nismo ocekivali. Taj uspjeh nije direktno utjecao na moj daljnji rad. Uvijek se trudim snimati zaista drugacije filmove koji ce što manje liciti na bilo što, što sam ranije radio. Nikad se kasnije više nisam, na primjer, bavio nostalgijom kao temom i atmosferom.
- U nekoliko ste navrata osporavali postojanje "Praške škole" kao nekakve zajednicke autorske grupe, tvrdeci da je svatko od kolega koji je s Vama koncem 60-ih studirao filmsku akademiju u Pragu autor za sebe (Goran Markovic, Rajko Grlic, Lordan Zafranovic, Goran Paskaljevic, kasnije i Emir Kusturica). Koliko ipak s Rajkom Grlicem dijelite zajednicki autorski senzibilitet? On je Vama bio koscenarist u "Grlom u jagode", Vi njemu u filmovima "Kud puklo da puklo" i "Bravo Maestro".
- Svi smo mi prirodno krenuli svojim putovima. Naši filmovi, ni na studijima, nisu licili jedni na druge. Sada se i rijetko vidamo i "živimo svoje etike", ponekad snimamo s vecim ili manjim uspjehom. Vrlo sam kritican prema našim filmovima, pogotovo prema svojim, ali mislim da bi historija filma s ovih prostora bila mnogo tužnija da nije bilo tih naših filmova. S Rajkom Grlicem se i dalje družim, koliko razdaljine to dozvoljavaju. Razmjenjujemo scenarije i ideje i dobro se razumijemo svaki put kad se vidimo.
- Za emotivno snažan film "Petrijin venac" nagradeni ste Zlatnom Arenom u Puli prije 30 godina. Mnogi to smatraju Vašim najboljim filmskim ostvarenjem. Cega se najintenzivnije sjecate s te pulske projekcije?
- Za svaki moj film postoji odredena, veca ili manja, grupa fanova koji misle da je baš to moj najbolji film, a možda i najbolji film baš s ovih prostora. Mnogima je to "Petrijin venac", ili "Jagode u grlu" (opori filmski nastavak serije "Grlom u jagode" iz 1985., op. a.), a sad i "Besa". I ostali filmovi, srecom, nisu bez strasnih "navijaca". Inace sam dobio i još dvije Zlatne Arene za režiju, za filmove "Miris poljskog cveca" (1978.) i "Nešto izmedu" (1983.). Medutim, te dvije Arene ukrao mi je i odnio lopov kad je prije nekoliko godina obio moj beogradski stan. Mislio je valjda da su od pravog zlata. Nikad ih nisam našao, a baš su mi bile drage.
- I Vaš posljednji film "Besa" dokaz je suradnje filmskih umjetnika na prostoru bivše Jugoslavije. Postoji li postjugoslavenski kulturni prostor kao cjelina ili su posrijedi tek povremeni i izdvojeni partnerski projekti?
- Naravno da taj prostor postoji. Filmovi ce nam biti sve bolji ukoliko još više budemo suradivali. Takva suradnja nimalo nece štetiti autenticnosti pojedinacnih državnih kultura. Naprotiv, birokratsko "zakljucavanje" u sitne lokalne okvire samo vodi k degeneraciji stvaralaštva i mišljenja.
- Zbog cega su kinematografije u socijalizmu bile profesionalnije, produktivnije nego danas i snimale kvalitetnije filmove? Je li razlog samo u nekada boljoj logistici, organizaciji, financijama ili pak u današnjem manjku kvalitetnih autora?
- U vrijeme socijalizma film je svuda, pa i ovdje, bio državi i društvu važniji nego što je danas. Danas je film potpuno skrajnut, marginaliziran, kao i cijela kultura koja, kako netko rece, u svim našim državama živi od veceg ili manjeg "bakšiša" države. Inace i danas, kao i onda, ima puno talentiranih, ali i netalentiranih ljudi na koje se ravnopravno dijele postojeca sredstva. To je, medutim, problem i u daleko kulturnijim sredinama od naše.