Na 57. venecijanskom bijenalu, međunarodnoj izložbi vizualnih umjetnosti koja se ove godine održava od 13. svibnja do 26. studenoga, Hrvatsku će predstavljati projekt Tine Gverović i Marka Tadića pod nazivom "Horizont očekivanja". Ministarstvo kulture Republike Hrvatske kao kustosicu ovogodišnje izložbe imenovalo je Branku Benčić, koja s umjetnicima ovih dana završava posljednje pripreme za otvaranje Hrvatskog paviljona smještenog u prostorima Artiglierije u Arsenalu.
Na pitanje što joj znači ovo imenovanje i kako je shvatila priliku da osmisli nastup za najprestižniju izložbu suvremene umjetnosti na svijetu, Branka Benčić odgovara da je planiranje i koncipiranje projekta u sastavu nacionalnog paviljona na Bijenalu otvorilo neka pitanja koja se tiču konteksta, pozicije i značaja Bijenala i nacionalnog paviljona, pozicije koja uključuje izložbu, umjetnike i publiku, i predstavlja mrežu kompleksnih odnosa umjetnika, institucija i sustava umjetnosti, mogućnosti i odgovornosti.
- Osim toga, kao nezavisna kustosica bez stalnog prostora za rad, koji omogućava sustavan razvoj, vidljivost i kontinuitet, i koja se pritom, iako uz velik broj realiziranih programa i projekata i višegodišnju praksu u Hrvatskoj i međunarodnom kontekstu, doživljava relativno rubno, priznajem da sam zadovoljna, da pozicija nezavisnog kustosa nije uvijek ispod radara. Umjetnici i ja presretni smo zbog mogućnosti realizacije projekta za paviljon, iz cijelog niza razloga - velike vidljivosti i promocije, međunarodnog prisustva, relevantnosti onih pozicija i praksi koje zastupamo, otvaranja nekih novih vrata, utjecaja na karijeru i nove produkcije kao mogućnosti realizacije novih ideja.
- Kako ste osmislili izložbu, na koja se pitanja fokusirate, što ste zapravo željeli (po)kazati?
- Projekt za hrvatski paviljon na bijenalu u Veneciji realizira se kao dvostruka samostalna izložba Tine Gverović i Marka Tadića i temelji se na produkciji novih radova umjetnika, posebno mišljenih za izlaganje na Bijenalu. Iz niza razloga umjetnicima i meni je bila važna upravo nova produkcija, ne samo zbog održavanja nekog premijernog prikazivanja i ekskluziviteta, već mogućnosti rada na novoj produkciji i radova i izložbe u uvjetima kakve u Hrvatskoj umjetnici i nezavisni kustosi nemaju niti kada rade u velikim muzejskim ustanovama. Rad na takvom projektu je neizvjestan gotovo do samog kraja, i izložba i radovi su mjesecima u kontinuiranom nastajanju, a finalni oblik će poprimiti u prostoru paviljona u Veneciji, tako da i mi ustvari zajedno s publikom iščekujemo vidjeti ishod vlastitog rada.
Izložba uključuje po jednu kompleksnu i slojevitu instalaciju svakog umjetnika: "Phantom Trades: See of People - Fantomska trgovina: More Ljudi" Tine Gverović i "Events Meant to Be Forgotten - Događaji koje treba zaboraviti" Marka Tadića, koje se nadovezuju na prethodne realizacije i interese umjetnika. Koncepcija je zamišljena kao fragmentarno strukturirana i nema definiranu neku fiksnu naraciju koja ocrtava određen sadržaj, već se formira kao niz labavo povezanih inscenacija, kao otvoren propusan prostor bez oštrih rubova i definicija.
- Koja vas je ideja vodila kod izbora umjetnika Tine Gverović i Marka Tadića?
- S Tinom Gverović i Markom Tadićem imala sam kao kustosica priliku surađivati na samostalnim i skupnim izložbama, tako da sam upoznata ne samo s njihovom umjetničkom produkcijom, već procesima i kontekstima u pozadini tih radova. Iako je možda uobičajena i česta praksa na Bijenalu u Veneciji da se nacionalni paviljoni predstavljaju samostalnom izložbom, kao kustos željela sam napraviti nešto izvan formata samostalnog predstavljanja umjetnika. Upravo pokušaj spajanja umjetničkih pozicija bio mi je pritom zanimljiv i predstavljao izazov, da produkcijom novih radova, na tragu dosadašnjih praksi i poetika umjetnika izgradimo zajednički prostor paviljona ispitujući "horizont očekivanja".
Željela sam upravo dijalogom dviju umjetničkih pozicija ukazati na pitanja i kontekste koje je moguće postaviti u širi okvir razumijevanja i identifikacije - poput prostornih i vremenskih diskontinuiteta, pitanja temporalnosti, zajedničkog nasljeđa, utopijskog potencijala, neizvjesnosti. Stvoriti izložbu kao zajednički prostor koji sudjeluje u stvaranju niza međuodnosa i pukotina, ukazujući na lomove kao mjesta potencijalne transformacije i imaginacije. Vođeni tim idejama, iako dvije instalacije djeluju kao labavo povezana cjelina, zajedno smo krenuli u strukturiranje izložbe i prostora paviljona - usmjereni na kretanje i doživljaje promatrača, koji traga za fragmentima i slaže fragmente cjeline. Osim toga, kod izbora umjetnika zanimalo me istražiti i formulirati i neke praktične momente koji se tiču podrške i promocije umjetnika i trenutka u karijeri kada je takva podrška i međunarodna vidljivost moguća i korisna, kao i stvaranja određenog konteksta koji se može reflektirati na širu scenu.
- Čime se bave, o čemu pričaju i na koji način međusobno korespondiraju radovi dvoje umjetnika?
- U svojem radu umjetnici se bave pitanjima neizvjesnosti, tenzija ili urušavanja i načinima kako ih dovodimo u različite uvjete i kontekste. Ono što ih povezuje i što je zajedničko su različiti procesi i oblici akumulacija - materijala i slika. Svatko na svoj način, bilo da se radi o akumulacijama materijala i materijalnosti, slojevima građevinskog materijala ili slojeva povijesti, arheologije sadašnjosti, interes umjetnika usmjeren je ka konceptu akumulirane temporalnosti, a radovi donose različite prizore, kojima uokviruju procese stvaranja, konstruiranja, gradnje. Akumulacija shvaćena kao materijalnost i metodologija, alat i jezik - to su procesi skupljanja, sabiranja, forme kolekcioniranja - materijala, slika, događaja. U radovima Tine Gverović nailazimo na fokusiranje na različite procese poput sedimentacije, nakupljanja materijalnosti određene robe koja se dovodi u vezu s građenjem, trgovinom, razmjenom, dok kod pronađenih slika Marka Tadića, kao specifičnog vernakularnog arhiva putem interesa za kritičke prakse "found footagea", na djelu su procesi reprodukcije, de- i re- kontekstualizacije i aproprijacije slika. Zadržavajući tragove povijesti, neka se značenja ponovno upisuju u novi kontekst.
- Naslov izložbe "Horizont očekivanja" preuzimate iz knjige "Estetika recepcije" Hansa Roberta Jaussa. Na što aludirate tim naslovom?
- Preuzimajući naslov iz književne teorije recepcije, promjenljivi "horizont očekivanja" ukazuje na platformu zajedničkog iskustva, znanja i razumijevanja stvari i pojava, u okviru neizvjesnih mogućnosti identifikacije. U okviru tog promjenljivog horizonta koji izmiče, naziru se različita očekivanja, kao pitanja koja možemo sagledati iz nekoliko pozicija: Što umjetnici očekuju od globalnog sustava umjetnosti poput Bijenala? Što se očekuje od nacionalnog paviljona? O kakvim očekivanjima i kakvim horizontima govore radovi umjetnika? Koja su očekivanja najrazličitije publike? (Nela Valerjev OGURLIĆ)