Nakon što je stabilizirao vlast državne razine premijer Andrej Plenković odlučio je stabilizirati, istina ionako stabilnu, vlast lokalne razine. Naime, izravno birani općinski načelnici, gradonačelnici i župani mogli bi do kraja godine imati mnogo čvršću poziciju nego danas i mogli bi postati, osim u slučaju utvrđenih nezakonitosti, praktično nesmjenjivi. Predsjednik Sabora i glavni tajnik HDZ-a Gordan Jandroković u dva navrata je govorio o nužnosti promjena odnosa moći između izravno biranog čelnika i predstavničkog tijela na lokalnoj, odnosno regionalnoj razini, i to promjena zahvaljujući kojima neizglasavanje proračuna u predstavničkom tijelu ne bi rezultiralo istovremenim raspuštanjem predstavničkog tijela i razrješenjem izravno biranog čelnika.
Izvanredni izbori
Nakon Jandrokovića o tome je govorio, i to prije dva dana, i predsjednik Vlade Andrej Plenković. Razloge za promjene Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi on vidi u stalnoj nestabilnosti vlasti i izvanrednim izborima u općinama, gradovima i županijama. Dapače, kazao je Plenković u Rijeci, da je tih izbora od 2013. godine bilo niz, te da je praksa pokazala da je institut rušenja lokalnih proračuna zlorabljen.
Brojke ne idu u prilog premijeru Plenkoviću i bilo kojem drugom zagovorniku promjena spomenutog Zakona. Od svibnja 2013. do svibnja ove godine izvanredni izbori organizirani su 52 puta za izravno biranog čelnika i 41 put za predstavničko tijelo. Ima li se na umu da je Hrvatska organizirana u 576 jedinica lokalne i regionalne uprave i samouprave (428 općina, 127 gradova, 20 županija, Grad Zagreb) to nije mnogo. Jasno je i da nisu svi ti izbor organizirani radi neizglasavanja proračuna.
Nestabilnošću uopće nisu bile pogođene najveće jedinice i najveći gradovi. U pravilu je riječ o općinama ili manjima gradovima, a iznimke su Vukovar, Dubrovnik i Sisačko-moslavačka županija. Neizglasavanje proračuna dogodilo se i u Splitu, ali budući da se to dogodilo uoči ovogodišnjih redovnih lokalnih izbora, u drugom po veličini gradu nisu organizirani izvanredni izbori.
O nevelikom broju izvanrednih izbora, odnosno raspuštanju vlasti na lokalnoj razini, pišu i predstojnik Katedre za upravnu znanost zagrebačkog Pravnog fakulteta Ivan Koprić i docent na istoj Katedri Mihovil Škarica u članku »Evaluacija neposrednog izbora načelnika i župana u Hrvatskoj nakon dva mandata: korak naprijed, dva nazad«. Broj raspuštanja i izvanrednih izbora neznatno je povećan od 2009. godine kada je uveden izravni izbor lokalnih čelnika, odnosno od 2013. godine kada je zakonom određeno da neizglasavanje proračuna i neprihvaćanje privremenog financiranja vodi na prijevremene izbore i čelnika i predstavničkog tijela.
Brojčani pokazatelj
Prema brojkama koje navode Koprić i Škarica, od 1993. do 2001. godine bilo je 48 raspuštanja predstavničkog tijela, odnosno šest godišnje. U sljedećem osmogodišnjem ciklusu od 2001. do 2009. zabilježena su 63 raspuštanja, odnosno 7,9 godišnje. U posljednjem ciklusu, a on se odnosi na vrijeme izravnih izbora čelnika, zabilježeno je 70 raspuštanja, odnosno 8,7 godišnje.
Nakon 2013. godine broj raspuštanja jest nešto veći, ali ne dramatično. Konkretno, godine 2014. bilo je osam raspuštanja predstavničkih tijela i prijevremenih izbora, sljedeće godine 19, zatim 2016. godine 11, a ove godine njih 12, ali u ovoj godini zbog redovnih lokalnih izbora nisu organizirani izvanredni izbori. U tom mandatu je prosječno godišnje bilo raspušteno 12 lokalnih predstavničkih tijela, što je tek nešto više od njih dva posto.
Koprić i Škarica navode da je »inače opravdana intervencija za djelomično vraćanje ravnoteže moći između predstavničkog i izvršnog tijela tako neznatno narušila stabilnost lokalnih političkih institucija, iako broj raspuštenih vijeća pokazuje kako se kompromis u većini slučajeva postigne. No, to je ujedno i jedina efektivna mogućnost da se tijekom mandata stavi na provjeru birača povjerenje načelnika. Usprkos svemu, podaci pokazuju da je postignuta vrlo visoka stabilnost, što uključuje i predstavničku i izvršnu granu vlasti«. Autori upozoravaju i da praktična nesmjenjivost načelnika »može biti uzrok porastu osjećaja ravnodušnosti među građanima, njihovoj političkoj pasivizaciji i otuđenosti od političkih procesa u lokalnoj samoupravi«. (Tihomir PONOŠ)