Nakon prošlotjednog fantasticnog obljetnickog koncerta u Areni, Kazalište Ulysses za sinocnje otvaranje svoje 10. kazališne sezone publici je podarilo pravi teatarski dragulj.
Na samom vrhu tvrdave Minor, u svojevrsnom kazališnom ringu pred nekoliko stotina gledatelja, uprizorena je sada vec kultna predstava "Žaba" Dubravka Mihanovica u režiji Elmira Jukica, iz produkcije sarajevskog Kamernog teatra 55.
Brijunska je publika predstavu ispratila dugotrajnim pljeskom, odajuci i uz "standing ovation" poštovanje i priznanje glumcima za iskren i snažan umjetnicki doživljaj: Emiru Hadžihafizbegovicu, koji je jednostavno car medu glumcima, i njegovim briljantnim partnerima na sceni Mirsadu Tuki, Aleksandru Seksanu i Moameru Kasumovicu.
Oni su, vodeni vještom i decentnom redateljskom rukom, stvorili dodanu vrijednost vrhunskom dramskom tekstu za koji je Mihanovic, jedan od najuspješnijih hrvatskih dramskih pisaca mlade generacije, 2004. godine dobio Nagradu "Marin Držic" Ministarstva kulture.
Nagradama ovjencani kazališni put prve hrvatske izvedbe u režiji Franke Perkovic i produkciji Teatra &TD, od sezone 2008./2009. slijedi i "Žaba" Kamernog teatra 55. Medu brojnim nagradama izdvajamo Nagradu za najboljeg glumca koju je Hadžihafizbegovic dobio na prošlogodišnjem Festivalu "Marulovi dani" u Splitu.
Gluma Emira Hadžihafizbegovica toliko je potresno snažna i emotivno proživljena da gledatelja dira do suza. On iz same dubine duše, otvarajuci neke nove, do sad nedosegnute, glumacke svjetove, gradi ulogu Zeke, za bosansku inacicu predstave "sarajevskog" brice, oboljelog od PTSP-a, kojeg su zbog zlostavljanja napustile žena i dijete.
Hadžihafizbegovicev Zeko kao da u sebi nosi svu bol i naše, i bosanske, i bilo koje druge postratne (ne)normalnosti, ciji strahotni užas svakodnevnice može prevladati, ili bar ublažiti samo ona obicna, jednostavna, cesto zaboravljena (ili potisnuta) ljudskost. O tome ustvari govori "Žaba".
U Zekinoj brijacnici, na Bajram, prije nego što se Zeko gonjen svojim demonima, tragedijom osobnog i opceg besmisla, odluci raznijeti rucnom bombom, suceljavaju se vrlo žive, patetike lišene, sudbine junaka našeg doba. Tu je Braco (Aleksandar Seksan), Zekin brat, izgubljeni kockar i pijanac koji u brijacnici provodi dane bojeci se ženi priznati da je izgubio posao nakon stecaja firme.
Dolazi i Švabo (Mirsad Tuka), taksist koji uz ženu i dvije kceri ima i 22-godišnju ljubavnicu. Zekin pokušaj samoubojstva sprijecit ce nenadani posjetitelj. To je Muki (Moamer Kasumovic), student književnosti i talijanskog, koji preživljava kao akviziter prodajuci knjige. Njegov prijateljski poziv Zeki da se pridruži njegovoj ekipi koja petkom igra nogomet vratit ce smisao jednom razorenom životu. Zeko ce, na koncu, odložiti bombu i zamijeniti je nogometnom loptom. I dok je Murakamijeva žaba, o kojoj cita Zeko, spasila Tokio, Muki je spasivši jedan život spasio cijeli svijet.