Oko povijesne Badavce, vrela u srcu Poja, na tromedi opcina Karojba, Višnjan i Tinjan, sedamnaesti put zaredom okupili su se književnici, pjesnici, ali i znatiželjnici žedni umjetnosti rijeci pod motom "Grimizna rasprostranjenost svjetlosti".
Tomislav Milohanic, Lidija Bajuk, Nada Galant, Drago Draguzet, Tomislav Marijan Bilosnic, Danijel Mohorovic, Alojz Sincic, Rudolf Ujcic te Natalija Grgorinic i Ognjen Raden okupljenima su u kasnoproljetno suncano nedjeljno poslijepodne, na blagdan Duhova, podastrli svoje stihove i prozna promišljanja, ali ih i odveli na glazbeno putovanje. Zvucima miha publiku je uveo u program Drago Draguzet.
O gotovo mitskom krajoliku Badavce, zapravo njezinom spomenu u srednjovjekovnom spisu, "Istarskom razvodu", govorio je Tomislav Milohanic, istarski pjesnik i prozaik, spiritus movens i glavni organizator ovih susreta. Naime, u spomen na boravak pazinskog kneza, izaslanstva akvilejske crkve, mletackog dužda i puka u 14. stoljecu na Badavci, danas pustom kraju, uredeno je spomen-podrucje oko kojeg se svake posljednje nedjelje u svibnju okupljaju pjesnici.
Nakon plesne izvedbe Kumpanije Kosirici iz Tinjana i Draguzetovog "citanja" dijela "Istarskog razvoda", cast otvaranja susreta pripala je Zadraninu Tomislavu Marijanu Bilosnicu, pjesniku, prozaiku, slikaru, zapravo umjetniku širokog dijapazona zanimanja, velikog stvaralackog potencijala, iskustva i društvenog angažmana.
Književnica i glazbenica Lidija Bajuk, cije je djelo prožeto tradicijom i folklorom, ali i aktivistickim promišljanjima, prvi put na Badavci predstavila se prozom, ali i sebi svojstvenim glazbenim uracima, obradama starih puckih napjeva i vlastitim autorskim pjesmama.
Nada Galant i ovog se puta prisjetila svog djetinjstva i svijeta koji živi tek u ponekim sjecanjima i naravno njenom stvaralaštvu. Zanimljivo je bilo cuti odlomak romana koji zajednicki pišu Natalija Grgorinic i Ognjen Raden. I doista je, kao eksperiment, zanimljivo bilo svjedociti kako dvoje autora, žensko i muško, dvije osobe zajednicki promišljaju jednu temu i stvaraju zajednicko djelo.
Iz transcendentalnih, metafizickih sfera književnih motiva i promišljanja Alojz Sincic se cvrsto spustio na zemlju, u srce Istre, u nedaleke rodne Škropete. On se naprosto zaželio jote, prave domace jote, a tu je svoju želju s receptom ovjekovjecio u pjesmi naslovljenoj jednostavno "Jota", koje je razgalila srca slušatelja raskomocenih na humku nasuprot pjesnicima. (Napisao i snimio Mirjan RIMANIC)