Ljeto je. U Istri je, opet, više od dvjesta tisuca turista. Onih prijavljenih. Gužva je cak i na Kamenjaku. Kamo se malo maknut, ako si vec te srece da ne moraš sezonciti? Gremo na Unije. Unije? Da, tu preko Kvarnera. Da, znam gdje su, samo nemam ih kao nešto posebno atraktivne memorirane. Cres, da, Lošinj, da, Susak, da, pa cak i Ilovik, ali Unije? Varaš se?
Izmislih ovih nekoliko dijaloških recenica ne bih li zaintrigirao citatelja, ali doista su mi do ljetos Unije, kao dio cresko-lošinjskog arhipelaga koji mi Istrijani volimo svojatati u "Veliku Istru", bile sivom nepoznanicom. Nažalost. I doista se varah. Prekrasan je to otok nadomak Istre. Najzapadniji od Apsirtida, kako ovu kvarnersku otocku skupinu nazvaše još stari Grci. Vele da je i naziv Unije grckoga korijena, od heneios, što bi trebalo biti polje, njiva.
Doista, veliko poluotocno polje, koje Unijani zovu naprosto - Polje, plodno i s izvorom vode, uz koje se smjestilo i jedino naselje - Unije, jedna je od osobitosti otoka. Jedno je od najprostranijih na jadranskim otocima. Ne tako davno bolje obradeno nego danas kad je glavna "djelatnost" na njemu travnati sportski aerodrom. Jedna od mogucih veza s Unijama.
Da, mogli bismo do otoka avioncicem iz Vrsara ili Medulina. Da nam je više para. Ili unajmiti kakvu udobnu jedrilicu ili brzi gliser u nekoj istarskoj marini. Da nam je više para. Ali ljeti nije frka: plovi i brzi katamaran iz Pule, koji na liniji za Lošinj i Zadar tri puta tjedno pristaje i na Unijama.
"Bišovom" se stiže za uru i pol. Cijena karte 40 kuna u jednom smjeru. Kad se domislim cijena ulaznica koje naplacuju za prilaz moru automobilom kroz istarske kampove ili na Kamenjak, nije to neka skupoca. A lijepo odeš ujutro i vratiš se navecer. Ili ostaneš preko vikenda. Ako nadeš smještaj. Ima privatnih soba, apartmana i jedan pansion. Hotela nema. Ni kampova.
Na otok se može i putnickim brodom iz Rijeke ili Malog Lošinja. Nema trajekta. Znaci, nema automobila. Samo nekoliko traktorcica za transport, ali i oni s vremenskim ogranicenjem prometa.
Mi smo doplovili u vlastitoj režiji. Malo veca pasara s kabinom i dizelom. Nije problem, jedino treba ozbiljno pratiti vremensku prognozu za Kvarner. Izmedu Kamenjaka, najjužnijeg rta Istre, i Unija je oko 15 milja otvorenog mora. Ni baš za se škercati. Tu opreza ne škodi.
Vez smo, uz malo srece, našli na lukobranu, ali oko otoka više je uvala za sigurno sidrenje, koje valja birati ovisno o vjetrovima. Najpopularnija je Maracol, uski i više od kilometra dugacki zaljev s istocne strane otoka. Do ne tako davno bješe zatvoren za turiste. JNA. Vrajže vojske, uvijek zauzimaju najbolje lokacije. Tu im je bila spavaonica i opskrbni molo.
Logistika za bunkere i osmatracnice na Velim stijenama, stotinjak metara visokim klisurama na zapadu otoka s kojih se cuvao ulaz u Kvarner. Danas je napuštena utvrda upisana kao vidikovac na kartu pješackih staza po Unijama. I isplati se ta šetnja. Impresivne Vele i Male stijene. I pogled na Istru.
Sjeverno od Maracola još su dvije lijepe kupališne uvale - Sridnja i Vognišca. Malo mi na živce idu svi ti nauticari, samo u Maracolu nabrojasmo više od 50 usidrenih jahti (ima ih i s PU registracijom), ali ne smijem se ljutiti jer i sam sam jedan od njih.
Dobra strana vojnog zatvaranja Maracola je njegova prirodna ocuvanost. Nema gradevina - osim nekoliko bivših vojnih zgrada, zapuštenih, u kojima vidjeh da kampiraju (doslovce!, razapeli "kozaru" u starom hangaru) mladi alternativci. Prica mi znanac da je pocetkom 90-ih, nedugo nakon što je vojska otišla, proveo u tom zaljevu nekoliko dana i guštao u kapešantama koje su vadili s plitkog pjeskovitog dna. Malo sam zakasnio. Kapešante su danas rijetke.
No, sigurno je puno šparuga. U proljece. Ljeti pak sve miriše od ljekovitog i aromaticnog bilja koje s makijom cini najveci dio otockog zelenog pokrova. Nekoc je bilo i puno plodova ulika. Još u starorimsko doba iz koga ima i ostataka ladanjskih vila. Tisuce stabala maslina su medu gromacama na otockim padinama, ali odavno su zapuštena i sada slabo rode.
Ipak, citam na mjesnoj oglasnoj ploci, Krcka ih je biskupija, koja je veliki zemljoposjednik na Unijama, pocela obnavljati. Pa i senzibilizira dolazak novih stanovnika. Eto, poziva Biskupija, ako netko hoce po otoku skupiti brojne koze i ovce koje uglavnom bez gospodara lutaju i pasu, dobro je došao. Jaco, javi se.
Ljetna vreva vara, jer i Unije su još jedan u nizu depopuliranih jadranskih otoka. S blizu 800 stanovnika, koliko ih je bilo 1921., još prije 30-ak godina pale su na manje od stotinu. Ne racunajuci ljetne povratnike i zaljubljenike koji se, primjecujem po programima, trude barem u ova dva, tri mjeseca napraviti malo društvenog štimunga. Ispalo je slucajno, ali baš smo bili tamo u dane otocke fešte. Castili su domace i goste icem i picem, sve gratis, altroke otocka "škrbnost", a pjevalo se na rivi do kasno u noc.
U mjestu, koje ljepše izgleda s mora nego u šetnji ulicicama (zaintrigirale su me tek lijepe kamene gorne, oluci), su pošta, galerija, turisticka agencija, a i nekoliko oštarija. Cijene su - otocke. U prijevodu: uglavnom je skuplje nego u Porecu ili Rovinju. Za butižin da ni ne pricam. E, treba svu tu robu dotegliti brodom. I ne samo da je skupa, nego kruh moraš naruciti dan ranije. Ili se žicati da ti netko prepusti dio svoje "kvote". Ali, to su "tehnicki" problemi, efemerni u usporedbi s ljepotama šljuncanih plaža i bistroga mora. Naravno, nama turistima koji ne znamo kako su duge, puste i teške otocke zime. No, to je druga prica. U ovoj bili smo cvrcci koji vole ljeto izvan vreve turistickih megapolisa.